Gospodar Prstenova-Druzina Prstena

Grozd, trn il orah s žirom,
Pusti ih da idu s mirom!
Pijesak, kamen i vir s lugom,
Opraštam se od vas s tugom!
Dom je dalek, svijet pred nama,
A bez nas je staza sama
Kroz sjene do ruba noći,
Svjetlom zvijezda noga kroči.
Svijet je straga, dom pred nama,
Krevet mek, a kućica draga, sama.
Magla, sumrak, oblak, sjena,
Već vas za nas više nema!
Kamin, svijeća, kruh i but,
Prvo krevet, onda put!
Tu je bio kraj pjesmi.
"Odmah krevet, sutra put!" ponovi Pippin visokim glasom.
"Pst!" izusti Frodo. "Čini mi se da opet čujem konjski topot."
Iznenada su zastali i stajali tiho kao sjene drveća napeto osluškujući. Čuli su
konjski topot s puteljka, nešto malo iza sebe, ali ga je vjetar jasno donosio do njih. Brzo i
tiho šmugnu dublje u sjenu hrastova.
"Ne idemo daleko odavde!" reče Frodo. "Neću da me vidi, ali bih htio vidjeti da li
je to opet Crni jahač."
"Dobro!" priklopi Pippin. "Ali nemoj zaboraviti kako je onaj njuškao oko sebe!"
Topot se približavao. Nisu imali vremena potražiti neki bolji zaklon od gustog
mraka ispod drveća. Sam i Pippin čučnuli su za velika debla a Frodo se primaknuo za
korak-dva puteljku, koji se doimao, onako siv i blijed, poput zrake svjetla što se gasi u
šumi. Iznad njega su se rojile zvijezde na tamnu nebu, ali mjeseca nije bilo.
Konjski topot utihne. Frodo opazi kako nešto tamno prolazi kroz svjetliji prostor
pa onda zastaje. Izgledalo je to kao crna sjena konja koju vodi nešto manja crna sjena.
Crna sjena stajala je blizu onog mjesta gdje su oni bili skrenuli sa staze i klatila se amotamo.
Frodu se učini da čuje nekakvo njuškanje. Sjena se sagnula do zemlje, a onda se
počela šuljati prema njemu.
Froda još jednom spopadne želja da natakne Prsten na prst, ali ovaj put još jače
nego prije. Bijaše toliko jaka da je, gotovo još prije negoli je pojmio što radi, počeo pipati
po džepu. Ali u taj mah začuje nekakav zvuk poput izmiješane pjesme i smijeha. Kroz
zrak obasjan zvijezdama dizali su se i padali jasni glasovi. Crna se sjena uspravi i
uzmakne. Popne se na sjenovitog konja i šmugne preko puteljka u tamu na drugoj strani.
Frodo ponovo dođe do daha.
"Vilenjaci!" usklikne Sam promuklim šaptom. "Vilenjaci, gospodine!" On bi bio
najradije izletio iz drveća i pohrlio prema tim glasovima da ga nisu povukli natrag.
"Da, vilenjaci" potvrdi Frodo. "Na njih se može ponekad naići u Šumištu. Inače ne
žive u Shireu nego samo zalutaju na ovu stranu u proljeće i jesen iz svojih krajeva tamo
daleko iza Kula na bregovima. Drago mi je što je tako! Vi niste to vidjeli, ali ovaj Crni
jahač stao je upravo ovdje i počeo se doista šuljati prema nama kad se razlegla pjesma.
Čim je začuo njihove glasove, utekao je."
"A što je s vilenjacima?" upita ga Sam, odviše uzbuđen da bi mario za jahača.
"Kako bi bilo da ih potražimo?"
"Slušajte! Dolaze ovamo" reče Frodo. "Moramo samo pričekati."
Pjesma se primicala. Sad se jedan zvonki glas dizao nad ostalima. Pjevao je na
lijepom vilenjačkom jeziku koji je Frodo slabo poznavao a ostali nikako. Pa ipak činilo se
da se glas, stopljen s napjevom, pretvara u njihovim glavama u riječi koje samo djelomice
razumiju. Evo kako je Frodo čuo tu pjesmu:
Snježnobijela! Snježnobijela! Gospo krasna!
O kraljice s onu stranu sinjih mora!
U lutanju ti daješ nam Svjetla jasna,
Nebom ponad gustih šuma, mrkih gora!
Gilthoniel! O Elbereth! Ti si ona
Bistrog oka, slatkog daha! Počuj zvona
Našeg poja, Snježnobijela, Gospo sveta,
Na obali s druge strane ovog svijeta.
U dobima što bez tračka sunca minu
Tvojom rukom utkane tad zvijezde sinu,
Na poljima vjetrovitim bistrog sjaja.
Raspršenom cvatu srebra nema kraja!
O Elbereth! Prestali se sjećat nismo,
Još pamtimo mi što živjet ostali smo
S ovom zemljom gustih šuma, mrkih gora,
Tvoje zvijezde s onu stranu Sinjih mora.
Tu bijaše kraj pjesmi.
"To su vilenjaci visoka roda! Spomenuli su ime Elbereth!" u čudu će Frodo. "Malo
se koji pripadnik toga najplemenitijeg naroda može vidjeti u Shireu! Nema ih još mnogo
u Međuzemlju, istočno od Velikog mora. Ovo je zaista neobičan slučaj!"
Hobiti su sjedili u sjeni uz puteljak. Uskoro su vilenjaci naišli do njih na svom putu
prema dolini. Polagano su prolazili pa su hobiti vidjeli kako im zvjezdano svjetlo
svjetluca na kosi i u očima. Iako nisu nosili svjetla, činilo se da im u hodu neki sjaj, nalik
na mjesečinu iznad grebena prije nego što mjesec izađe, pada oko nogu. Nisu više pjevali,
a kad je posljednji vilenjak prolazio pokraj njih, okrene se hobitima i nasmije.

"Zdravo, Frodo!" dovikne. "Nešto ste mi se dugo zadržali vani. Ili da niste možda
zalutali?"
Zatim glasno pozove ostale pa cijela družina stane i okupi se oko hobita.
"Ovo je zbilja pravo čudo!" uzviknu oni. "Tri hobita noću u šumi! Ovako nešto
nismo vidjeli otkako je Bilbo otišao. Što vam to znači?"
"To vam, vilinski svati" reče Frodo "jednostavno znači da izgleda da idemo istim
putem kao i vi. Ja volim hodati pod zvijezdama, ali bih rado ostao u vašem društvu."
"Ali nama ne treba nikakvo društvo, a i hobiti su dosadni" nasmiju se oni. "A kako
znaš da idemo istim putem kad ne znaš kamo mi idemo?"
"A otkud vi znate kako se ja zovem?" uzvrati Frodo protupitanjem.
"Mi svašta znamo" odgovore oni. "Prije smo te često viđali s Bilbom, iako nas vi
možda niste vidjeli."
"A tko ste vi, i tko vam je vođa?" upita ih Frodo.
"Ja sam Gildor" odgovori vođa, onaj isti vilenjak koji ga je prvi pozdravio. "Gildor
Inglorion iz roda Finrodovih. Mi smo iseljenici i većina se našeg plemena odavno vratila,
a i mi ćemo se zadržati ovdje još samo neko vrijeme prije nego što se vratimo preko
Velikog mora. Neki od naših rođaka još žive na miru u Rivendellu. A sad nam vi, Frodo,
recite što vi radite ovdje? Jer vidimo po vama da ste nekako u strahu."
"O mudraci!" nestrpljivo mu Pippin upadne u riječ. "Recite nam nešto o Crnim
jahačima!"
"O Crnim jahačima?" ponove oni potiho. "Zašto nas pitate za Crne jahače?"
"Zato što su nas danas sustigla dva Crna jahača, ili nas je jedan sustigao dva puta"
odgovori Pippin. "Baš je maloprije šmugnuo kad ste vi naišli."
Vilenjaci im nisu odmah odgovorili nego su najprije tiho porazgovarali među
sobom na svom jeziku. Napokon se Gildor obrati hobitima ovako:
"Nećemo sad ovdje o tome" reče. "Mislimo da će biti najbolje da pođete s nama.
To zbilja nije naš običaj, ali ćemo vas ovaj put povesti sa sobom, pa možete i prenoćiti
kod nas, ako želite."
"O vilinski svati! Ovakvoj se sreći zaista nisam usuđivao nadati" reče Pippin. Sam
je ostao bez riječi.
"Hvala vam lijepa, Gildore Inglorione" reče Frodo i nakloni se. Elen sila lumenn'
omentielvo, jedna zvijezda sja nad trenutkom našega susreta" dodao je na jeziku vilenjaka
visoka roda.
"Pazite, prijatelji!" uzvikne Gildor smijući se. "Nemojte govoriti među sobom ni o
kakvim tajnama! Među nama je stručnjak za stari jezik. Bilbo je bio dobar učitelj.
Pozdravljam vas, prijatelju vilenjaka!" reče on i nakloni se Frodu. "A sad se izvolite s
prijateljima pridružiti našem društvu! Najbolje će biti da budete u sredini među nama
kako ne biste zalutali. Možda ćete se i zamoriti prije nego što stanemo."
"Zašto? Kamo idete?" upita ga Frodo.
"Noćas idemo do šuma na brdima iznad Woodhalla. Ima donde koja milja, ali ćete
se na kraju odmoriti, a i skratit ćete sutrašnji put."
Šutke su produžili dalje prolazeći poput sjena i prigušenih svjetala jer vilenjaci (još
više nego hobiti) umiju hodati, kad žele, bez buke i šuma. Pippin je uskoro zadrijemao u
hodu pa je i dva-tri puta posrnuo, ali je svaki put visok vilenjak pokraj njega ispružio ruku
I zadržao ga da ne padne. Sam je hodao uz Froda kao u snu, a na licu mu se ogledao napol
strah a napol radostan zanos.
Šuma je s obje strane postala gušća, drveće bijaše nešto mlađe i zbijenije, a kako se
puteljak spuštao u nabor između bregova, na obroncima sa strane bijaše mnogo ljeskovih
guštika. Napokon vilenjaci skrenu sa staze. Zeleni putić bijaše gotovo nevidljiv od čestara
na desnoj strani, a oni produže njime krivudajući uz šumovite strmine sve do vrha gorske
kose što se ocrtavala nad niskom riječnom dolinom. Iznenada su izašli iz sjene drveća i
našli se pred širokim travnatim prostranstvom, sivim u noći. Sa tri strane bijaše to mjesto
opkoljeno šumom, ali se na istok zemljište naglo spuštalo i pod nogama im se našle vršike
tamnog drveća što je raslo na dnu strmine. U daljini je ležala nizina, mutna i ravna pod
zvijezdama. Nešto bliže žmirkalo je nekoliko svjetala u selu Woodhall.
Vilenjaci su posjedali na travu i zapodjeli tihim glasovima razgovor među sobom.
Reklo bi se da se uopće više ne obaziru na hobite. Frodo i njegovi suputnici umotali su se
u svoje pelerine i gunjeve drijemajući. Noć je odmicala i svjetla su se u dolini pogasila.
Pippin je zaspao s glavom na zelenu humku kao na jastuku.
Daleko u visini na istoku nazirao se Remmirath, Zvjezdana mreža, a polako iznad
izmaglice izranjao je rumeni Borgil sjajeći se poput dragulja od vatre. Zatim se
iznenadnom promjenom vjetra sva izmaglica digne poput vela i, penjući se preko ruba
svijeta, pomoli se Nebeski mačevalac, Menelvagor, sa svojim blistavim pojasom.
Vilenjaci svi zapjevaju. Iznenada ispod drveća vatra sune uvis rumenim sjajem.
"Hodite!" pozovu vilenjaci hobite. "Hodite! Sad je vrijeme za razgovor i veselje!"
Pippin se pridigne i protrlja oči. Strese se.
"U dvornici gori vatra i jelo čeka gladne goste" reče vilenjak koji je stajao pred
njim.
Na južnom kraju proplanka protezala se tratina do u samu šumu i tvorila u neku
ruku zeleni pod široka prostora nalik na dvoranu natkrivenu krošnjama. Krupna debla
dizala su se sa strane poput stupova. U sredini je plamtjela vatra od drva, a na deblimastupovima
gorjele su baklje zlatnim i srebrnim sjajem. Vilenjaci su sjedili na travi oko
vatre ili na otpiljenim krugovima starih panjeva. Jedni su se kretali amo-tamo i točili
napitke, a drugi nosili jela na tanjurima i u posudama naslaganim jedna na drugu.
"Ovo je tek skromno posluženje" reknu oni hobitima "zato što smo ovdje u gori,
daleko od naših dvornica. Ako nam ikad budete gosti kod kuće, onda ćemo vas bolje
pogostiti."
"Meni se čini da bi ovo bilo dobro čak i za proslavu rođendana" reče Frodo.
Pippin se poslije slabo sjećao jela i pila jer mu je pozornost bila zaokupljena
svjetlom na licima vilenjaka i njihovim tako različitim i lijepim glasovima te mu se činilo
da sanja na javi. Ipak se sjećao da je bilo kruha, čiji je okus nadilazio onaj izvrsnog
bijelog hljeba za nekog tko skapava od gladi; i voća slatkog kao šumske jagode a sočnijeg
od plodova uzgojenih u voćnjacima; iskapio je kupu punu mirisna napitka, hladnog poput
izvor-vode i zlaćanog poput ljetnog popodneva. Sam nije nikad mogao riječima opisati ni

potpuno jasno predočiti što je osjećao ili mislio te noći, premda mu je ona ostala u
sjećanju kao jedan od glavnih doživljaja u životu. Najviše što je ikad uspio kazati bijaše:
"E, gospodine, kad bi znao uzgojit onake jabuke, onda bi mogo mirne duše kazat
da sam pravi vrtlar. Al najviše me dirnulo u srce ono njihovo pjevanje, gospodine, ako
razumijete šta hoću da kažem."
Frodo je sjedio, jeo, pio i razgovarao ushićeno, ali je najviše bio zaokupljen samim
riječima. Samo je donekle poznavao vilenjački jezik pa je pozorno slušao sugovornike.
Od vremena do vremena rekao bi nešto onima koji su ga dvorili i zahvalio im na njihovu
jeziku. A oni bi mu se osmjehnuli i rekli smijući se:
"Evo pravog dragulja među hobitima!"
Nakon nekog vremena Pippin je zaspao kao zaklan, pa su ga podigli sa zemlje,
odnijeli u sjenicu ispod drveća i tu položili na mek ležaj, na kojem je prespavao ostatak
noći. Sam nikako nije htio napustiti gospodara. Kad je Pippin otišao, on je prišao Frodu i
sklupčao mu se do nogu, gdje je naposljetku zadrijemao i sklopio oči. Frodo je ostao
budan razgovarajući s Gildorom.
Razgovarali su o mnogim stvarima, starim i novim, a Frodo je ispitivao Gildora o
zbivanjima u svijetu izvan Shirea. Novosti su bile pretežito tužne i zlokobne: o tmini koja
se zgušnjava, o ratovima među ljudima i o bijegu vilenjaka. Napokon Frodo postavi
pitanje koje mu je najviše ležalo na srcu:
"Recite mi, Gildore, jeste li vidjeli Bilba otkako je otišao od nas?"
Gildor se nasmiješi i odgovori:
"Jesam. Dva puta. Oprostio se s nama upravo na ovom mjestu. Vidio sam se s njim
još jednom, daleko odavde."
Nije više htio kazati ni riječi o Bilbu pa je Frodo ušutio.
"Ni vi, Frodo, ne pitate mene niti mi pričate mnogo o onome što vas muči" reče
Gildor. "Ali ja već znam ponešto o tome, a još vam više mogu pročitati s lica i iz onoga
što se krije u vašim pitanjima. Odlazite iz Shirea a ipak sumnjate da ćete naći ono što
tražite, ili postići ono što namjeravate, ili da ćete se ikad vratiti. Zar nije tako?"
"Jest" odgovori Frodo. "Ali ja sam mislio da je moj odlazak tajna za koju znaju
samo Gandalf i moj vjerni Sam."
Pa pogleda Sama koji je tiho hrkao.
"Neprijatelj neće doznati za vašu tajnu od nas" reče Gildor.
"Neprijatelj?" ponovi Frodo. "Onda znate zašto odlazim iz Shirea?"
"Ja ne znam iz kojeg vas razloga Neprijatelj progoni" odgovori mu Gildor. "Ali
vidim da vas progoni... koliko mi se god to činilo čudnim. Upozoravam vas da opasnost
vreba i ispred vas i iza vas, i s obje strane."
"Misliš na Jahače? Bojao sam se ja da su oni u službi Neprijatelja. Tko su ti Crni
jahači?"
"Zar vam Gandalf nije ništa rekao?"
"Ništa o njima."
"Onda mislim da nije moje da vam kažem nešto više... da vas strah još ne odvrati
od putovanja. Jer mi se čini da ste krenuli na put u posljednji čas, ako niste i zakasnili.
Sad se morate požuriti, ne smijete se zadržavati ni vraćati, jer vas Shire više neće štititi."
"Nije mi jasno kakve bi to obavijesti mogle biti još strašnije od vaših nagovještaja i
upozorenja" uzvikne Frodo. "Dakako da sam znao da je opasnost preda mnom, ali nisam
se nadao da ću naići na nju i u našem Shireu. Zar hobit ne može proći na miru od Vode do
Rijeke?"
"Ali to nije vaš Shire" reče Gildor. "Ovdje su prebivali i drugi prije hobita, i drugi
će prebivati kad hobita više ne bude. Oko vas je na sve strane svijet, vi se možete ograditi
od njega, ali ga ne možete zauvijek isključiti."
"Znam... pa ipak mi se Shire oduvijek činio tako siguran i poznat. I što mi je sada
činiti? Namjeravao sam potajno napustiti Shire i zaputiti se do Rivendella, a sad su mi već
progonitelji za petama iako nisam još došao ni do Bucklanda."
"Mislim da bi trebalo da se i dalje držite svoga plana" reče Gildor. "Ne vjerujem da
je taj put pretežak za vašu hrabrost. Ali, ako želite kakav određeniji savjet, trebalo bi da se
obratite Gandalfu. Ja ne znam zašto vi bježite, pa ne znam ni na koji će vas način
progonitelji napasti. Bit će da Gandalf to ipak zna. Valjda ćete ga još vidjeti prije nego što
otputujete iz Shirea?"
"Nadam se da hoću. Ali i to me zabrinjava. Čekao sam Gandalfa danima. Trebalo
je da dođe u Hobbiton najkasnije preksinoć, ali se uopće nije pojavio. Sad se pitam što se
moglo dogoditi? Da li da ga još čekam?"
Gildor časak pošuti.
"Ne sviđa mi se ta vijest" reče napokon. "To što Gandalf kasni ne sluti na dobro.
Ali kako se ono kaže: Ne pačaj se u poslove čarobnjaka jer oni su osjetljivi i lako se
razljute. Na vama je da birate: hoćete li otići ili čekati?"
"Ali isto se tako kaže: Ne obraćaj se vilenjacima za savjet jer će ti kazati i da i ne"
otpovrne Frodo.
"Zbilja?" nasmije se Gildor. "Vilenjaci malokad daju nepromišljene savjete jer je
savjet opasan dar, čak i kad ga mudrac daje mudracu, a svi putovi mogu završiti na
stranputici. Ali što biste vi htjeli? Niste mi rekli sve što vas muči, pa kako onda ja mogu
birati bolje od vas? Ali, ako baš tražite od mene savjet, dat ću vam ga, prijateljstvu za
ljubav. Mislim da morate odmah krenuti dalje, bez zadržavanja; a ako Gandalf ne dođe
prije nego što krenete, onda vam savjetujem da ne odlazite sami na put. Povedite sa
sobom pouzdane prijatelje koji su voljni poći s vama. Morali biste mi biti zahvalni jer
vam nerado dajem ovaj savjet. Vilenjaci imaju svoje poslove i svoje brige i ne mare
mnogo za putove hobita ni bilo kojih drugih stvorenja na svijetu. Naši se putovi malokad
ukrštaju s njihovima, slučajno ili navlaš. U ovom našem susretu ima možda nešto više od
slučajnosti, ali mi njegova svrha nije jasna i bojim se da ne kažem koju previše."
"Duboko sam vam zahvalan" reče Frodo "ali bih radije da mi otvoreno kažete tko
su ti Crni jahači. Ako poslušam vaš savjet, možda neću zadugo vidjeti Gandalfa, a morao
bih znati kakva mi opasnost prijeti."
"Zar nije dovoljno znati da su u službi Neprijatelja?" odgovori mu Gildor. "Bježite
od njih! Ne razgovarajte s njima! Oni donose smrt. Ne pitajte me ništa više! Ali srce mi

govori da ćete vi, Frodo, sin Drogov, prije nego što se sve ovo okonča, znati više o tim
groznim stvorenjima nego Gildor Inglorion. Čuvala vas Elbereth!"
"Ali otkud meni toliko hrabrosti?" priupita ga Frodo. "A hrabrost mi je
najpotrebnija."
"Hrabrost se može naći na neočekivanim mjestima" reče Gildor. "Ne dajte se! A
sad na spavanje! Ujutro nas više nećete ovdje vidjeti, ali ćemo razaslati poruke kroz sve
okolne krajeve. Lutajuće družine znat će za vaše putovanje, a oni koji imaju moć da čine
dobro pazit će na vas. Proglašavam vas prijateljem vilenjaka, i neka zvijezde sjaje na
kraju vašeg puta! Malokad nam je bilo ovako lijepo sa strancima, a divno je bilo čuti
riječi drevnog jezika iz usta drugih lutalica na svijetu."
Još dok je Gildor govorio, Frodo je osjećao kako ga san svladava.
"Malo ću odspavati" rekao je, a vilenjak ga odvede do sjenice u kojoj je spavao
Pippin. Frodo se tu izvali na ležaj i umah utone u san bez snova.

IV poglavlje
PREČACEM DO GLJIVA
jutro se Frodo probudio osvježen. Ležao je u sjenici napravljenoj od živog stabla i
isprepletenih grana što su se spuštale sve do zemlje; ležaj mu bijaše od paprati i
trave, debeo, mek i neobično mirisan. Sunce je sjalo kroz lepršavo lišće, još
zeleno na stablu. On skoči na noge i izađe.
Sam je sjedio na travi blizu okrajka šume. Pippin je stajao i proučavao nebo i
vrijeme. Od vilenjaka nije bilo ni traga ni glasa.
"Ostavili su nam voća, napitka i kruha" reče Pippin. "Hajde doručkovati. Kruh je
gotovo isto onako ukusan kao što je bio noćas. Ne bih ti ga uopće bio ostavio da Sam nije
navalio da ti ga ostavim."
Frodo je sjeo do Sama i uzeo jesti.
"Kakav nam je plan za danas?" zapita Pippin.
"Da stignemo što prije do Buckleburyja" odgovori Frodo i usredotoči se na jelo.
"Misliš da ćemo opet vidjeti one Jahače?" veselo ga priupita Pippin. Na jutarnjem
suncu izgledi da vide makar i čitavu četu nisu ga čini se, previše uznemirivali.
"Da, vjerojatno ćemo ih vidjeti" reče Frodo, koji ih se nerado prisjećao. "Ali
nadam se da ćemo rijeku prijeći neopaženi."
"Jesi li doznao štogod o njima od Gildora?"
"Ne baš mnogo... sve je nešto natucao i nagađao" reče Frodo izbjegavajući
odgovor.
"Jesi li ga pitao zašto onako njuše zrak?"
"Nismo o tome razgovarali" odgovori Frodo punim ustima.
"Šteta. Siguran sam da je to neobično važno."
"Ako je tako, siguran sam da mi Gildor ne bi htio ništa objasniti" oštro će Frodo.
"A sad me malo ostavi na miru! Ne želim odgovarati na niz pitanja dok jedem. Htio bih
malo razmišljati!"
"Nebesa!" reče Pippin. "Za doručkom?"
Pa odšvrlja do ruba tratine.
Frodu nije vedro jutro – varljivo vedro jutro, pomislio je – odagnalo iz misli strah
od potjere, pa je premišljao o Gildorovim riječima. Do njega opet dopre Pippinov veseli
glas. Trčkarao je po zelenoj tratini i pjevuckao.
“Ne! To ne bih mogao!” reče Frodo u sebi. “Jedno je voditi mlade prijatelje na
izlet kroz Shire dok ne ogladnimo i umorimo se pa nam jelo i krevet prijaju. Ali povesti ih
u progonstvo gdje glađu i umoru možda neće biti lijeka, nešto je sasvim drugo – sve da su
i voljni poći sa mnom. Ova je baština samo moja. Mislim da ne bih smio ni Sama
povesti.”
Pogledavši Sama Gamgeeja, otkrije da ga Sam motri.
"No, Sam!" reče mu. "Što veliš na to? Krenut ću iz Shirea što prije... zapravo sam
odlučio da se u Crickhollowu ne zadržavam ni jednog dana, ako baš ne moram."

"Vrlo dobro, gospodine!"
"I svejedno bi pošao sa mnom?"
"Bi."
"Bit će to vrlo opasno, Sam. Već je i sad opasno. Ni jedan se od nas dvojice po
svoj prilici neće vratiti."
"Ako se vi, gospodine, ne vratite, neću se ni ja, to je sigurno" reče Sam. "Pazi da
ga ne ostaviš na cjedilu! govorili su mi. Da ga ostavim na cjedilu! odgovarao sam im. Ne
pada mi na pamet. Poći ću s njim pa da se i na Mjesec penje; a ako ga koji od onih Crnih
jahača pokuša zaustaviti, imat će posla sa Samom Gamgeejem, reko sam im, a oni su se
samo smijali."
"Tko su to oni, o čemu ti to pričaš?"
"Vilenjaci, gospodine. Malo smo popričali noćas. Činilo mi se da oni znaju da vi
odlazite, pa sam mislio da nema smisla to poricat. Divan narod, ti vilenjaci, gospodine!
Divan!"
"Jest, jest" reče Frodo. "Sviđaju ti se još i sad, pošto si ih izbliza vidio?"
"Reko bi da uopće nije važno da li mi se sviđaju il ne sviđaju, tako rekuć"
polagano odgovori Sam. "Čini mi se da je svejedno šta ja mislim o njima. Sasvim su
drukčiji nego što sam mislio... tako stari a tako mladi, i tako veseli i tužni, tako rekuć."
Frodo iznenađeno pogleda Sama, pomalo očekujući da ugleda neki vanjski znak
čudnovate promjene koja se zbila u njemu. Učinilo mu se da glas Sama Gamgeeja nije
više onaj za koji je mislio da ga poznaje. A opet bi rekao da pred njim sjedi onaj isti stari
Sam Gamgee, samo što mu je lice neuobičajeno zamišljeno.
"Osjećaš li potrebu da otputuješ iz Shirea... sad kad ti se ispunila želja da vidiš
vilenjake?" upita ga.
"Da, gospodine. Ne znam kako bi se izrazio, al od noćas osjećam da sam nekako
drukčiji. Reko bi da vidim unaprijed u neku ruku. Znam da je pred nama vrlo dug put, u
mrak, ali znam i da se ne mogu vratit. Sad mi više nije do toga da vidim vilenjake ni
zmajeve ni planine... ne znam pravo do čega mi je stalo, al moram nešto obavit prije
kraja, a to je daleko pred nama, a ne u Shireu. Moram to istjerat do kraja, gospodine, ako
razumijete šta oću da kažem."
"Ne razumijem baš potpuno. Ali mi je jasno da mi je Gandalf izabrao dobrog
suputnika. Zadovoljan sam. Poći ćemo zajedno."
Frodo je šutke doručkovao. Zatim je ustao, promotrio predjel pred sobom i pozvao
Pippina.
"Je li sve spremno za pokret?" zapita kad Pippin dotrči do njega. "Moramo odmah
krenuti. Dugo smo spavali, a pred nama je još dalek put."
"Hoćeš reći da si ti dugo spavao?" reče mu Pippin. "Ja sam već odavno na nogama,
čekali smo samo tebe da doručkuješ i porazmisliš."
"Sad sam obavio i jedno i drugo. I želim što prije stići do skele u Buckleburyju. Ne
mislim ići naokolo, vraćati se na cestu s koje smo sinoć skrenuli, nego udariti odavde
poprijeko."
"Onda ćeš morati letjeti" reče Pippin. "U ovom kraju nećeš nikamo stići
poprijeko."
"Ipak ćemo skratiti put ako ne idemo cestom" odvrati Frodo. "Skela je istočno od
Woodhalla, a tvrda cesta skreće ulijevo: možeš je odavde vidjeti kako zavija na sjever.
Zaobilazi sjeverni kraj Mlake i iznad Stocka izbija na put što vodi po nasipu od mosta. Ali
to je nekoliko milja od našeg smjera. Mogli bismo skratiti put za četvrtinu ako odavde
udarimo ravnom linijom do skele."
"Kraći put nije uvijek i najbrži" umovao je Pippin. "Ovdje je prilično težak teren a
tamo oko Mlake ima baruština i svakojakih zapreka... poznajem ja dobro ovaj kraj. A ako
te brinu Crni jahači, nije mi jasno zašto bi bilo gore sresti ih na cesti nego u šumi ili u
polju."
"Teže je pronaći ljude u šumi ili u polju" odgovori mu Frodo. "A ako se zna da si
na putu, sva je prilika da će te tražiti na cesti, a ne izvan nje."
"Dobro!" reče Pippin. "Idem za tobom kroz sve baruštine i jaruge. Ali neće biti
lako! Ja sam sve nešto računao da ćemo do mraka stići do Zlatnog grgeča u Stocku. Tamo
je najbolje pivo u Istočnoj četvrti, ili je bar nekad bilo; odavno ga nisam okusio."
"Sad više nema dvojbe!" reče Frodo. "Kraći put nije uvijek i najbrži, ali put sa
svraćanjem u krčme iziskuje još više vremena. Moramo te pošto-poto držati što dalje od
Zlatnoga grgeča. Važno je da stignemo do Buckleburyja prije mraka. Što ti kažeš, Sam?"
"Ja idem s vama, Frodo" reče Sam (usprkos intimnim strepnjama, i duboku
žaljenju za najboljim pivom u Istočnoj četvrti).
"Onda, ako se već moramo probijati kroz baruštine i trnjake, da pođemo!" reče
Pippin.
Bilo je već gotovo isto onako vruće kao i jučer, ali su sa zapada počeli pristizati
oblaci. Bilo je na kišu. Hobiti su se skotrljali niz strmu zelenu padinu i upali među gusto
drveće u podnožju. Krenuli su tako da im Woodhall ostane s lijeve strane i da prođu
ukoso kroz šumu na istočnom obronku brda dok ne stignu do ravnice s druge strane. Tada
će moći udariti ravno do skele preko otvorenog zemljišta, izuzev gdjekoju jarugu i
ogradu. Frodo je računao da im valja prevaliti osamnaest milja u pravoj crti.
Uskoro je uvidio da je guštara zbijenija i zapletenija nego što se činila u prvi mah.
U šiblju nije bilo staza pa nisu mogli brzo napredovati. Kad su se probili do dna padine,
naišli su na potok koji je tekao iz brda iza njih duboko usječenim koritom među strmim i
skliskim obalama obraslim kupinama. Bilo je vrlo nezgodno što im se ispriječio baš na
smjeru kretanja. Nisu ga mogli preskočiti niti prijeći preko njega a da se ne smoče,
izgrebu i zablate. Zastali su pitajući se što im je činiti.
"Prva prepreka!" reče Pippin smješkajući se mračno.
Sam Gamgee se obazre. Kroz razmak između drveća spazi vrh zelene kose niz
koju su bili sišli.
"Gledajte!" reče i zgrabi Froda za mišicu. Svi pogledaju na tu stranu i na vrhu
visoko iznad njih ugledaju prema nebu konja. Pokraj njega bijaše sagnuta crna prilika.
Odmah su odustali od pomisli da se vrate. Frodo ih povede i brže-bolje se zavuče s
njima u gusto grmlje pokraj potoka.
"Uh!" dobaci Pippinu. "Obojica smo imali pravo! Prečac se već iskrivio, ali smo se
u posljednji čas uspjeli skloniti. Ti imaš dobro uho, Sam: čuješ li možda da li tko dolazi?"

Stajali su nepomično, gotovo bez daha, osluškujući, ali od progonitelja nije bilo ni
glasa.
"Ne vjerujem da će pokušat natjerat konja niz tu strminu" reče Sam. "Al sve bi
reko da zna da smo sišli niz nju. Bit će bolje da produžimo dalje."
Ipak, nije bilo baš lako produžiti dalje. Imali su naprtnjače koje su morali nositi, a
grmlje i kupine nerado su ih propuštali. Bili su zaklonjeni od vjetra grebenom iza sebe, pa
je zrak tu bio ustajao i zagušljiv. Kad su se napokon probili do nešto otvorenijeg prostora,
bili su umorni i izgrebeni i bilo im je vruće, a nisu više bili načisto ni u kojem se smjeru
kreću. Obale su se potoka snizile kad je potok u ravnici postao nešto širi i plići tekući
prema Mlaki i rijeci.
"Hej, pa ovo je potok Stock!" usklikne Pippin. "Ako se želimo vratiti na naš
pravac, moramo odmah prijeći preko njega i skrenuti nadesno."
Pregazili su potok i pohitali preko široke čistine obrasle rogozom, bez drveća, na
drugoj strani potoka. Nakon nekog vremena došli su opet do pojasa drveća – pretežito
visokih hrastova, sa gdjekojim brijestom i jasenom. Tlo je mahom bilo ravno i nije bilo
mnogo šipražja, ali je drveće bilo pregusto da bi mogli daleko vidjeti. Lišće se dizalo pod
naletima vjetra, a iz oblačnog neba počele su promicati kišne kapi. Zatim se vjetar stišao,
a kiša stala lijevati kao iz kabla. Kretali su se najbrže što su mogli preko busenja trave i
po debelim naslagama suhog lišća, a kiša je oko njih neprestano bubnjala i kapala. Šutjeli
su, samo su se osvrtali i zirkali na sve strane. Nakon pola sata Pippin reče:
"Nadam se da nismo skrenuli previše na jug, i da ne idemo duž ove šume! Ovaj
pojas nije osobito širok – rekao bih da na najširem mjestu nema više od jedne milje – pa
smo već morali proći kroz njega."
"Ne bi vrijedilo ni da idemo u cik-cak liniji" reče Frodo. "To nam ne bi mnogo
pomoglo. Idemo i dalje u ovom smjeru! Nisam baš siguran da bih već želio izaći na
čistinu."
Tako su produžili možda još dvije milje. Tad je sunce opet sinulo iz iskidanih
oblaka a kiša jenjala. Bilo je već prošlo podne pa su osjećali da je krajnje vrijeme za
ručak. Zastali su pod jednim brijestom: premda je brzo žutjelo, lišće je na njemu još bilo
gusto, a zemlja ispod njega prilično suha i zaklonjena. Kad su počeli spremati ručak,
ustanovili su da su im vilenjaci napunili boce bistrim, blijedozlaćanim napitkom koji je
mirisao kao med od raznog cvijeća i koji ih je čudesno krijepio. Uskoro su se već smijali i
pokazivali fige kiši i Crnim jahačima. Vjerovali su da će ubrzo prevaliti i tih posljednjih
nekoliko milja.
Frodo se naslonio leđima na deblo i sklopio oči. Sam I Pippin sjedili su do njega pa
su počeli pjevušiti, a onda su i tiho zapjevali:
Ho! Ho! Ho! Bocu dodaj mi drugu!
Zacijelit ću srce, utopit ću tugu.
Nek vjetar šiba, nek kiša lije,
Milje su duge, cilj blizu nije,
Pa ću pod krošnju prileći neku,
I oblake pustit da nebom teku.

Ho! Ho! Ho! zapjevaju još glasnije. Iznenada umuknu. Frodo skoči na noge. Vjetar
je donio do njih dug jauk poput krika nekog opakog i osamljenog stvora. Dizao se,
spuštao i završio visokim prodornim tonom. Dok su još sjedili i stajali, kao da su zaleđeni,
odazove mu se drugi krik, slabiji i dalji, ali im se od njega isto tako ledila krv u žilama.
Zatim nastane tišina prekidana tek šumom vjetra u krošnji.
"Što mislite, što je to bilo?" priupita ih napokon Pippin. Govorio je tobože nehajno,
ali je u isti mah podrhtavao. "Ako je bila ptica, onda je to ptica koju nisam nikad dosad
čuo u Shireu."
"Nije to bila ni ptica ni zvjerka" reče Frodo. "Bio je to zov, ili signal... u tom je
kriku bilo riječi iako ih ja nisam razumio. Ali nijedan hobit nema takav glas."
Nisu više ni riječi progovorili. Iako su sva trojica mislila na Jahače, nitko ih nije
spomenuo. Kolebali su se da li da ostanu ili produže dalje, ali budući da su kad-tad morali
izbiti na čistinu da bi došli do skele, bilo je najbolje krenuti što prije i za dana. Začas su
opet uprtili naprtnjače i nastavili put.
Uskoro su došli do kraja šume. Pred njima su se sterale prostrane ledine. Sad su
uvidjeli da su zapravo otišli predaleko na jug. Daleko onkraj ravnice nazirao se preko
rijeke nizak brežuljak na kojem je stajao Bucklebury, ali im je sad bio na lijevoj strani.
Iskradajući se oprezno iz okrajka šume, udarili su preko čistine što su brže mogli.
Isprva su se bojali zato što su se našli izvan okrilja šume. Daleko iza njih dizao se
greben na kojem su doručkovali. Frodo je malne očekivao da će na grebenu ugledati sitnu
daleku priliku konjanika, tamnu prema nebu, ali Jahaču nije bilo ni traga. Bježeći od
raspršenih oblaka, sunce se klonilo prema brdima s kojih su sišli, i ponovo jarko zasjalo.
Strah se izgubio, iako su još osjećali nelagodu. Međutim, kraj je bivao sve pitomiji i
uređeniji. Ubrzo su došli do dobro obrađenih njiva i livada – bijaše tu živica, vratnica i
jaraka za isušivanje. Sve se doimalo tiho i mirno, baš kao kakav tipični zakutak Shirea.
Raspoboženje im se popravljalo svakim korakom. Približavali su se crti rijeke, a Crni
jahači činili su im se sad kao šumske utvare koje su ostavili daleko za sobom.
Prošli su pokraj živice uz golemo polje pod repom i došli do čvrstih vratnica. Iza
njih je izlokan put vodio između niskih, dobro potkresanih živica prema dalekom gaju.
Pippin zastane.
"Pa ja poznajem ova polja i ove vratnice!" reče. "To je Bamfurlong, imanje starog
farmera Maggota. A ono je njegova farma, tamo među onim drvećem!"
"Iz jedne nevolje u drugu!" reče Frodo. Reklo bi se da je gotovo isto tako
usplahiren kao da je Pippin rekao da ih taj put vodi ravno do Zmajeva brloga. Ostala ga
dvojica pogledaju u čudu.
"Što ti imaš protiv starog Maggota?" upita ga Pippin. "On je bar dobar prijatelj
svih Brandybuckova. Dakako da je za skitnice strah i trepet i da drži oštre pse... ali ovdje
je, na kraju krajeva, blizu granica i stanovnici moraju biti na oprezu."
"Znam" reče Frodo. "Pa ipak" nadoda smijući se posramljeno "strepim od njega i
njegovih pasa. Godinama sam se klonio ove farme. Nekoliko me je puta ulovio na svojoj
zemlji kako berem gljive dok sam bio mladac u Brandy Hallu. Zadnji put me je izdevetao,
a onda me pokazao svojim psima i rekao im: “Pogledajte ga dobro, dečki, kad drugi put
ovaj huncut stupi nogom na moju zemlju, možete ga slobodno rastrgati. A sad ga lijepo
ispratite!” Vijali su me cijelim putem do skele. Nikad se nisam oporavio od tog straha –
iako bih rekao da te beštije znaju svoj posao i da me zapravo ne bi ni taknule."
Pippin se nasmije.
"E pa, vrijeme je da se pomiriš s njima. Pogotovo ako ćeš opet živjeti u Bucklandu.
Stari Maggot je zbilja čovjek na mjestu... ako mu ne diraš u gljive. Idemo baš ovim
puteljkom tako da mu ne ometamo posjed. Ako ga sretnemo, ja ću razgovarati s njim. On
je Merryjev prijatelj i ja sam nekad često navraćao ovamo s njim."
Išli su puteljkom dok nisu ugledali slamom pokrivene krovove velike kuće i
gospodarskih zdanja kako izviruju između drveća pred njima. Maggotovi i Puddifootovi u
Stocku i većina žitelja u Mlaki stanovali su u kućama. Ova je farma bila solidno izgrađena
od opeke i ograđena visokim zidom. Na kraju puteljka stajale su u zidu široke drvene
vratnice.
Iznenada, dok su se približavali farmi, razlegne se strahovito kevtanje i lavež, a
nečiji glas dovikne:
"Pandžo! Deraču! Vučino! Naprijed, dečki!"
Frodo i Sam stali su kao ukopani, ali je Pippin produžio još dva-tri koraka.
Vratnice se otvore i tri golema psa izlete na puteljak i pojure na putnike namjernike
bjesomučno lajući. Na Pippina se nisu obazirali, ali se Sam stisnuo uza zid dok su ga dva
psa nalik na vukove sumnjičavo njušila, a čim bi se pomaknuo, zarežali bi. Najveći i
najžešći među njima stao je pred Froda kostriješeći se i režeći.
Na vratnicama se pojavi plećat, zdepast hobit okrugla rumena lica.
"Hej! Hej! A tko li ste vi, i šta tu tražite?" upita ih.
"Dobar dan, gospodine Maggote!" pozdravi ga Pippin.
Farmer ga malo bolje pogleda.
"E, vrag me odnio ako to nije mladi gospodin Pippin... gospodin Peregrin Took,
bolje reći!" uzvikne, a mrko lice odjednom mu se razvuče u osmijeh. "Odavno vas nisam
vidio ovdje kod nas. Sva sreća što vas poznajem. Baš sam htio nahuckati pse na neznance.
Danas se zbivaju sve neke čudne stvari. Dabome da čudnovat svijet zaluta pokatkad i u
ove krajeve. Previše smo blizu rijeke" reče vrteći glavom. "Ali taj je tip bio nešto
najneobičnije što sam ikad vidio. Taj neće više proći mojom zemljom bez pitanja, ako ga
ikako budem mogao spriječiti u tome."
"O kakvom to tipu govorite?" upita ga Pippin.
"Znači da ga niste vidjeli?" priupita ih farmer. "Maloprije je otišao tamo gore
prema nasipu. Bio je to čudan svat i postavljao mi čudna neka pitanja. Nego, možda biste
svratili unutra pa da na miru razmijenimo vijesti? Imam baš dobrog piva ako vam se pije,
gospodine Took?"
Bilo je očito da će im farmer reći nešto više ako mu dadu malo vremena, pa su
rado prihvatili njegov poziv.
"A što ćete s ovim psima?" tjeskobno ga upita Frodo.
Farmer se nasmije.

"Neće vam oni ništa... Bar ako ih ja ne napujdam. Hajde, Pandžo! Deraču! Na
mjesto!" uzvikne. "Na mjesto, Vučino!"
Na veliko olakšanje Froda i Sama, psi su se povukli i ostavili ih na miru.
Pippin predstavi dvojicu suputnika farmeru.
"Ovo je gospodin Frodo Baggins" reče mu. "Možda ga se više ne sjećate, ali nekad
je on živio u Brandy Hallu."
Na prezime Baggins farmer se trgne i oštro pogleda Froda. Frodo je načas pomislio
da se domaćin prisjetio ukradenih gljiva pa da će ga psima otjerati s farme, ali umjesto
toga uhvati ga za mišicu.
"E, ovo je bogme još najčudnije od svega!" uzvikne. "Vi ste gospodin Baggins?
Uđite. Moramo porazgovarati."
Ušli su u farmerovu kuhinju i posjedali oko širokog ognjišta. Gospođa Maggot
iznese pivo u golemu bokalu i natoči iz njega četiri velika vrča. Bilo je dobro svareno pa
Pippin nije imao što žaliti za Zlatnim grgečom. Sam je sumnjičavo srkao pivo. On je po
naravi bio nepovjerljiv prema svim stanovnicima drugih dijelova Shirea, i nije bio sklon
da se brzo sprijatelji s nekim tko je istukao njegova gospodara, pa ma koliko davno to
bilo.
Nakon dvije-tri primjedbe o vremenskim prilikama i izgledima za poljoprivredu
(koji nisu bili ništa gori od uobičajenih), farmer Maggot odloži vrč i pogleda ih sve
redom.
"A sad, gospodine Peregrine" reče "otkud nam vi to stižete, i kamo ste se zaputili?
Da niste možda meni došli u posjet? Ako jeste, prošli ste pokraj mog ulaza a da vas nisam
ni vidio."
"Ma nismo" odgovori Pippin. "Da vam kažem po istini, kad ste je već pogodili,
stigli smo do vas s druge strane: preko vaših polja. Ali to je bilo sasvim slučajno. Zalutali
smo u šumi, tamo negdje oko Woodhalla, dok smo gledali kako da prečacem dođemo do
skele."
"Ako vam se žurilo, brže biste stigli cestom" reče farmer. "Ali nisam se ja zbog
toga uzrujao. Vi smijete slobodno prolaziti mojom zemljom, gospodine Peregrine, ako
vam je baš do toga. Pa i vi, gospodine Bagginse... iako bih sve rekao da još volite gljive."
Nasmije se. "O da, sjećam se ja vašeg imena. Sjećam se vremena kad je mladi Frodo
Baggins bio jedan od najgorih mladih vucibatina u Bucklandu Ali nisu mi sad bile gljive
na pameti. Upravo malo prije nego što ste vi naišli, čuo sam za vaše prezime Baggins. Što
mislite, što me je pitao onaj čudni svat?"
Svi su jedva čekali da nastavi.
"E pa" proslijedi farmer prelazeći s uživanjem na stvar "dojahao je na veliku crnu
konju do mojih vratnica, koje su slučajno bile baš otvorene, i produžio sve do kućnih
vrata. I on je bio sav crn, zaogrnut pelerinom i zakukuljen, kao da ne želi da ga itko
prepozna. “E pa, što ovaj traži u Shireu?” pomislio sam u sebi. Mi s ove strane granice ne
viđamo mnogo Velikih ljudi, a bogme nisam nikad ni čuo za nekoga kao što je taj crni tip.
“Dobar dan vam želim!” velim ja njemu i priđem mu. “Ovaj put vam nikud ne
vodi, a kamo god išli, najbrže će vam biti da se vratite na cestu.” Nije mi se ni najmanje
sviđao, a kad mu je Pandža prišao, onjušio ga je i zaskvičao kao da ga je tko ubo, pa je
podvio rep i otprašio zavijajući. A onaj se crni ukipio na konju.
“Dolazim s one strane”, rekne mi, polako i ukočeno, pa pokaže, molim vas lijepo,
tamo na zapad, preko mojih polja. “Jeste li vidjeli Bagginsa?” upita me nekim čudnim
glasom pa se sagne nada me. Nisam mu mogao vidjeti lice, tako mu je nisko bila
kukuljica. Osjetio sam kako su me podišli žmarci. Ali nije mi išlo u glavu kako može tako
slobodno jahati po mojoj zemlji.
“Odlazite!” reknem mu. “Nema ovdje nikakvih Bagginsa. Nisu oni iz ovog kraja.
Najbolje će biti da se vratite u Hobbiton... samo ovaj put izvolite natrag cestom.”
“Baggins je otišao od kuće” veli on meni šaptom. “I na putu je ovamo. Nije daleko
odavde. Ja ga tražim. Ako naiđe, hoćete li mi reći? Drugi put ću doći sa zlatom”.
“Nećete bogme”, reknem mu ja. “Nego ćete lijepo otići tamo gdje spadate, i to
glavom bez obzira. Dajem vam minutu vremena, a onda ću pozvati pse.”
On prosikće nešto, možda je to bio smijeh a možda i nije, a onda natjera konja
pravo na mene, tako da sam u zadnji čas odskočio u stranu. Pozvao sam pse, ali se on
okrene i odjaše kao munja kroz vratnice putem prema nasipu. Što vi velite na to sve
skupa?"
Frodo je sjedio časak gledajući u vatru, ali je mislio samo na to kako će, zaboga,
njih trojica stići do skele.
"Ne znam što bih vam rekao" reče napokon.
"Onda ću vam ja reći" nastavi Maggot. "Niste vi nikad smjeli, gospodine Frodo,
otići tamo među onaj svijet u Hobbitonu. Ono vam je čudan svijet." Sam se promeškolji
na stolici i pogleda farmera prijekim okom. "Ali vi ste oduvijek bili lakouman dečko. Kad
sam čuo da ste se odselili iz Brandybucka i otišli živjeti kod onog starog gospodina Bilba,
odmah sam znao da ćete imati neprilika. Pazite što vam kažem, sve vam je to od onih
čudnih poslova gospodina Bilba. Kažu da se on domogao para na čudan način u stranim
zemljama. Možda ima nekih koji bi dali ne znam što da saznaju što je s onim silnim
zlatom i draguljima koje je, kako čujem, zakopao u brijegu u Hobbitonu?"
Frodo je šutio – prilično su ga uznemirila farmerova pronicava nagađanja.
"Pa dobro, gospodine Frodo" proslijedi Maggot. "Drago mi je što ste bili toliko
pametni da se vratite u Buckland. Ja vam savjetujem da tu i ostanete! I nemojte se družiti
s tim stranjskim svijetom. U ovom ćete kraju steći prave prijatelje. Ako vas bude još
tražio koji od tih crnih tipova, ja ću već izaći s njim na kraj. Reći ću mu da ste umrli, ili da
ste otputovali iz Shirea, ili što god drugo želite. To bi moglo biti čak i istina; jer oni po
svoj prilici traže staroga gospodina Bilba."
"Možda imate pravo" reče Frodo kloneći se farmerova pogleda i zureći u vatru.
Maggot ga je zamišljeno promatrao.
"E, vidim ja da si vi mislite svoje" reče on. "Jasno je kao dan da niste slučajno vi i
taj jahač istog dana došli ovamo, i možda moje vijesti i nisu, na kraju krajeva, za vas baš
neke vijesti. Ne tražim ja da mi vi kažete nešto što ste nakanili zadržati za se, ali vidim da
ste u nevolji. Možda ovog časa mislite kako vam neće biti lako dokopati se skele a da vas
ne ulove?"

"Upravo sam to i mislio" potvrdi Frodo. "Ali moramo sve učiniti da što prije
stignemo do skele, a to nećemo moći ako budemo samo sjedili i razmišljali. Zato se bojim
da moramo krenuti. Hvala vam najljepša na vašoj dobroti! Ja sam strepio od vas,
gospodine Maggote, i od vaših pasa preko trideset godina, iako to vama možda zvuči
smiješno. Šteta, mogao sam steći još jednog dobrog prijatelja. Sad mi je žao što ovako
brzo odlazim. Ali možda ću se vratiti jednog dana – ako mi se ukaže prilika."
"Bit ćete uvijek dobro došli" reče Maggot. "Nego, nešto mi je palo na pamet.
Uskoro će sunce zaći pa ćemo večerati, jer mi obično odlazimo na počinak čim padne
mrak. Ako vi i gospodin Peregrin, svi skupa, možete ostati da prezalogajite s nama, bilo
bi nam doista drago!"
"I nama bi bilo!" reče Frodo. "Ali, na žalost, moramo odmah krenuti dalje. I ovako
ćemo do skele stići po mraku."
"Eh, čekajte malo! Htio sam reći da ću poslije večere upregnuti ponije u kola pa da
ću vas odvesti do skele. To će vam prištedjeti poprilično pješačenja, a možda će vas
poštedjeti i nekih drugih neugodnosti."
Sad je Frodo zahvalno prihvatio domaćinov poziv, na veliko olakšanje Pippina i
Sama. Sunce je već bilo zašlo za bregove na zapadu i svjetlo je slabilo. U kuhinju su došla
dva Maggotova sina i tri kćeri. Iznijeli su na veliki stol izdašnu večeru. Upaljene su
svijeće i podložena vatra. Gospođa se Maggot užurbala amo-tamo. Došla su i dva-tri
hobita koji su živjeli na farmi. Ubrzo ih je četrnaestoro sjedilo za stolom. Piva je bilo
napretek, a bila je tu i pozamašna zdjela sa gljivama i šunkom, uz još mnogo drugih
seljačkih jela. Psi su ležali kraj vatre, grickali kožice i krckali kosti.
Čim su povečerali, farmer je sa sinovima izašao van s fenjerom u ruci pa su izvukli
kola. Kad su gosti izašli za njima, u dvorištu je bio mrak. Putnici su ukrcali svoje
naprtnjače i popeli se na kola. Farmer je sjedio na kočijaškom sjedalu i ošinuo bičem dva
stamena ponija. Žena mu je stajala na osvijetljenim otvorenim vratima.
"Čuvaj se, Maggote!" doviknula je mužu. "Nemoj se svađati s neznancima, i
odmah se vrati!"
"Hoću!" odgovori joj on i potjera kola kroz vratnice. Nije više bilo ni daška vjetra.
Noć je bila mirna i tiha, a zrak prohladan. Vozili su bez svjetla pa se nisu žurili. Iza jedno
dvije milje došli su do kraja puteljka, prešli preko duboka jarka i popeli se uz kratak
uspon do puta na visoku nasipu.
Maggot je sišao s kola i bacio pogled na obje strane, sjevernu i južnu, ali u mraku
nije ništa vidio niti je u mirnu zraku išta čuo. Tanki pramenovi riječne magle visili su nad
nasipima i gmizali po poljima.
"Bit će gusta magla" reče Maggot "ali neću paliti fenjere dok ne okrenem natrag.
Čut ćemo svakoga na cesti mnogo prije nego što ga sretnemo."
Od Maggotove farme do skele bilo je pet milja ili nešto malo više. Hobiti su se
dobro umotali, ali su napeto osluškivali neće li čuti štogod drugo osim škripe kotača i
laganog klip-klop ponijevskih kopita. Frodu se činilo da se kola kreću sporije od puža.
Pippin je uza nj drijemao klimajući glavom, ali je Sam piljio naprijed, u maglu što se
dizala.
Napokon su stigli do puta koji je vodio do skele. Put bijaše označen sa dva visoka
bijela stupa što su se iznenada pomolila na desnoj strani. Farmer Maggot pritegne uzde i
kola se zaustave škripeći. Upravo su se počeli izvlačiti iz kola kadli odjednom začuju ono
od čega su svi strepili: konjski topot na cesti pred sobom, topot koji im se primicao.
Maggot skoči s kola i stane uz ponije držeći ih za glave i piljeći u tamu. Klipaklapa,
klipa-klapa, jahač se sve više primicao. Topot je djelovao još bučnije u mirnom
zraku obavijenom maglom.
"Najbolje da se vi sakrijete, gos'n Frodo" usplahireno će Sam. "Lezite u kola i
pokrijte se gunjevima, a mi ćemo već otpraviti ovog jahača na drugu stranu!"
Sam se ispentra iz kola i priđe farmeru. Crni jahači morali bi ga najprije pregaziti
kad bi se htjeli približiti kolima.
Klapa-klapa, klapa-klapa. Jahač samo što nije stigao do njih.
"Hej vi tamo!" vikne farmer Maggot. Topot naglo utihne. Učinilo im se da naziru
spodobu zaogrnutu crnom pelerinom u mraku, korak-dva ispred njih. "E pa, da vidimo!"
reče farmer pa dobaci uzde Samu i zakorakne naprijed. "Da se niste ni maknuli! Što želite
i kamo idete?"
"Tražim gospodina Bagginsa. Da ga niste možda vidjeli?" reče prigušenim
glasom... ali to bijaše glas Merryja Brandybucka. Otkrije se zamračen fenjer i svjetlo
padne na farmerovo zgranuto lice.
"Gospodine Merry!" usklikne on.
"Pa da, naravno! A što ste mislili, tko sam?" upita ga Merry primičući mu se. Kad
je izronio iz magle i njihove se strepnje raspršile, reklo bi se da se Merry iznenada
smanjio na normalnu veličinu hobita. Jahao je ponija, s omotanim šalom oko vrata i preko
brade, da se zaštiti od magle.
Frodo skoči s kola da se pozdravi s njim.
"No, konačno si stigao!" reče Merry. "Već sam se pitao hoćete li uopće danas stići,
baš sam krenuo na večeru. Kad se magla bila spustila, pošao sam vam u susret i odjahao
do Stocka da vidim niste li možda pali u koju grabu. Ali neka sam proklet ako znam s
koje ste strane došli. Gdje ste ih našli, gospodine Maggote? Da niste možda u svojoj bari
za patke?"
"Nisam, nego sam ih ulovio u ometanju svoga posjeda" odgovori farmer "malo je
falilo da ne nahuckam na njih pse. Ispričat ću vam svakako poslije cijelu priču. A sad, s
oproštenjem, gospodine Merry, gospodine Frodo i ostali, najbolje će biti da ja okrenem
kući. Žena će mi se zabrinuti zbog sve gušćeg mraka."
Potjera kola unatrag i okrene ih.
"E pa, laku noć svima" reče. "Ovo je bio čudnovat dan, o tom nema dvojbe. Ali sve
je dobro što se dobro svrši, iako možda ne bismo smjeli to reći prije nego što stignemo
kući. Ne mogu reći da se neću radovati kad se vratim." Pa upali fenjere i popne se na kola.
Odjednom izvadi veliku košaru ispod sjedala. "Umalo da nisam zaboravio" nadoda. "Ovo
je moja žena spremila za gospodina Bagginsa, s najboljim željama."
Pa pruži Frodu košaru i odveze se ispraćen zborom zahvala i pozdrava “laku noć”.

Gledali su za blijedim krugovima svjetala oko njegovih fenjera kako se gube u
maglovitoj noći. Odjednom se Frodo nasmije – iz pokrivene košare koju je držao u ruci
dizao se miris gljiva.

V. poglavlje
JEDNA RAZOTKRIVENA UROTA
sad će biti najbolje da i mi požurimo kući" reče Merry. "Vidim ja da ima nešto
čudnovato u svemu ovome, ali to mora čekati dok ne stignemo na cilj.
Krenuli su prilaznim putom do skele, ravnim, dobro održavanim i obrubljenim
velikim okrečenim kamenovima. Iza stotinjak metara stigli su do obale rijeke, gdje se
nalazila široka drvena platforma pristaništa. Uz nju je bila usidrena velika ravna skela.
Bijele bitve na samoj obali odsijevale su pri svjetlu dviju svjetiljaka na visokim
stupovima. Uz njih se u ravnim poljima vila izmaglica nad živicama ali je voda ispred
njih bila tamna, samo se nekoliko pramenova poput pare kovitlalo među trskom uz obalu.
Činilo se da na drugoj obali nema toliko magle.
Merry je poveo svoga ponija preko mostića na skelu, a ostali su ga slijedili. Zatim
se Merry polagano otisnuo dugačkom motkom od obale. Brandywine je tekao pred njima,
spor i širok. Obala je na drugoj strani bila strma, a od pristaništa je uza strminu vodila
vijugava staza. Ondje su žmirkale svjetiljke. Straga se nazirao Buck Hill, na kojem su
kroz pokretne velove magle svijetlili mnogobrojni okrugli prozori, crveni i žuti. Bijahu to
prozori Brandy Halla, drevnog sjedišta porodice Brandybuck.
Nekoć davno Gorhendad Oldbuck, glava porodice Oldbuck, jedne od najstarijih u
Mlaki, pa i u Shireu, bio je prešao preko rijeke koja je prvobitno bila granica toga kraja na
istoku. On je sagradio (i iskopao) Brandy Hall, prozvao se Brandybuck, te se tu nastanio i
postao gospodar zapravo jedne male nezavisne zemlje. Porodica mu je sve više rasla, a
nastavila je i poslije njega rasti, sve dok Brandy Hall nije zauzeo sav taj niski brežuljak,
tako te je imao tri velika prednja ulaza, mnogo pokrajnjih i stotinjak prozora. Zatim su
Brandybuckovi i njihova mnogobrojna posluga počeli posvuda unaokolo kopati, a poslije
i graditi. Tako je nastao Buckland, gusto naseljen pojas zemlje između rijeke i Stare
šume, svojevrsna kolonija Shirea. Njegovo je glavno selo bilo Bucklebury, smješteno na
obalama i obroncima iza Brandy Halla.
Ljudi su u Mlaki bili u dobrim odnosima s Bucklanđanima, a farmeri između
Stocka i Rusheya priznavali su još vrhovnu vlast gospodara Halla (kako su nazivali glavu
porodice Brandybuck). Ali većina pučanstva u starom Shireu smatrala je Bucklanđane
neobičnim svijetom, napol strancima tako reći, iako se zapravo nisu mnogo razlikovali od
ostalih hobita u sve četiri Četvrti. Samo su se u nečemu razlikovali – voljeli su čamce, a
neki su od njih znali i plivati.
Njihov je kraj bio isprva nezaštićen s istočne strane, ali su na toj strani podigli
živicu – Živu ogradu. Zasadili su je bili prije mnogo pokoljenja, pa je sad bila gusta i
visoka jer su je neprekidno njegovali. Protezala se sve od mosta na Brandywineu, poput
velike petlje koja zavija od rijeke pa sve do Živokraja (gdje Withywindle uvire iz šume u
Brandywine) – dobrih dvadeset milja s kraja na kraj. Ali dakako da to nije bila savršena
zaštita. Bucklanđani su se poslije mraka zaključavali, a ni to nije bilo uobičajeno u Shireu.

Skela se polako kretala preko vode. Približavali su se obali Bucklanda. Sam jedini
u družini nije još bio na drugoj strani rijeke. Obuzimao ga je čudan osjećaj dok je voda
polako žuborila pokraj njih – da stari život ostaje za njim u magli, a da pred njim leži
mračna pustolovina. Počešao se po glavi i načas požalio što gospodin Frodo nije radije
ostao mirno živjeti u Vrećastom vijencu.
Četvorica hobita zakorače sa skele. Merry je vezao skelu, a Pippin je već vodio
ponija uz stazu kad Sam (koji je gledao za sobom kao da se oprašta sa Shireom) prošapće
promuklim glasom:
"Pogledajte, gospodine Frodo! Vidite li štogod?"
Na suprotnom pristaništu, ispod dalekih svjetiljaka, nazirala se nečija prilika –
nalik na mračan, crn zavežljaj ostavljen na drugoj strani. Ali dok su tako gledali, činilo se
da se prilika kreće i klati amo-tamo, kao da pretražuje tlo. Zatim se odšuljala, ili se
pognuta povukla, u tamu onkraj svjetiljaka.
"Što li je to, Shirea mi?" uzvikne Merry.
"Nešto što nas prati" odgovori Frodo. "Ali nemoj me sad više ništa pitati! Hajdemo
brže-bolje odavde!"
Pohitali su stazom do vrha obale, a kad su se osvrnuli, druga je obala bila
obavijena maglom pa nisu više ništa mogli vidjeti.
"Hvala nebesima što ne držite nikakve čamce na zapadnoj obali!" reče Frodo. "A
mogu li konji preko rijeke?"
"Mogu jedino otići dvadeset milja na sjever do mosta... ili mogu preplivati rijeku"
odgovori Merry. "Doduše, nisam nikad čuo da je neki konj preplivao Brandywine. Ali
kakve veze imaju konji s tim?"
"Poslije ću ti reći. Hajdemo u kuću, tamo ćemo porazgovarati."
"Dobro! Ti i Pippin znate put, pa ću ja odjahati naprijed da javim Debelom
Bolgeru da dolazite. Pobrinut ćemo se za večeru i ostalo."
"Mi smo rano večerali kod farmera Maggota" reče mu Frodo "ali mogli bismo još
jedanput prezalogajiti."
"Pa i hoćete! Daj mi tu košaru!" reče Merry i odjaše dalje u mrak.
Bilo je podaleko od Brandywinea do Frodove nove kuće u Crickhollowu. Buck
Hill i Brandy Hall ostavili su bili na lijevoj strani, a negdje pred Buckleburyjem izbili su
na glavnu cestu u Bucklandu koja vodi od mosta na jug. Idući njome oko pola milje na
sjever, skrenuli su desno na neki puteljak. Njime su išli oko dvije milje gore-dolje kroz
polja.
Napokon su stigli do uskih vratnica u gustoj živici. U mraku nisu vidjeli ništa od
kuće, koja je stajala malo dalje od puteljka usred širokog kruga travnjaka omeđenog
pojasom od niskog drveća unutar vanjske živice. Frodo je izabrao ovu kuću zato što se
nalazila u zabačenom kutku toga kraja, i što u blizini nije bilo nikakvih drugih nastambi.
Moglo se ući i izaći neopaženo. Sagradili su je bili prije mnogo godina Brandybuckovi za
svoje goste ili za članove porodice koji su željeli na neko vrijeme pobjeći od gužve u
Brandy Hallu. Bijaše to starinska ladanjska kuća, nalik na hobitsku rupu koliko je god to

bilo moguće – dugačka i niska prizemnica, s krovom od travnatog busenja, s okruglim
prozorima i velikim okruglim vratima.
Dok su išli od vratnica zelenom stazom, nisu vidjeli nikakva svjetla, prozori su bili
zamračeni kapcima. Frodo je pokucao na vrata, a otvorio ih je Debeli Bolger. Prijazno
svjetlo prospe se van. Obreli su se u široku predsoblju s vratima na obje strane; pred
njima se pružao hodnik kroz sredinu kuće.
"E pa, što kažeš?" priupita Merry Froda dolazeći mu u susret hodnikom. "Potrudili
smo se koliko smo mogli za ovo kratko vrijeme da se ovdje osjećaš kao kod kuće.
Uostalom, Debeli i ja smo tek jučer stigli sa zadnjim tovarom."
Frodo pogleda oko sebe. Zaista se osjećao kao kod kuće. Mnoge od njegovih
najdražih stvari – ili Bilbovih stvari (živo su ga podsjećale u novoj sredini na njega) – bile
su razmještene kao u Vrećastom vijencu, koliko je god to bilo moguće. Bijaše to ugodna
udobna gostoljubiva kuća, pa ulovi sam sebe kako ga hvata želja da se doista ovdje
nastani, da živi povučeno i na miru. Činilo mu se da nije pošteno što je svojim prijateljima
zadao toliko posla, pa se iznova upita kako će im priopćiti vijest da ih mora napustiti tako
brzo, zapravo odmah. Ipak, morat će im to reći još noćas, prije nego što odu na počinak.
"Divno je!" jedva nekako protisne. "Osjećam se gotovo kao da se nisam ni
preselio."
Putnici su objesili svoje pelerine i odložili naprtnjače na pod. Merry ih povede kroz
hodnik i otvori širom vrata na njegovu kraju. Iz sobe nahrupi svjetlo od vatre i dašak
vodene pare.
"Kupaonica!" usklikne Pippin. "O blagoslovljen bio, Meriadoc!"
"Kojim ćemo se redom kupati?" priupita ih Frodo. "Da li prvo najstariji, ili prvo
najbrži? U oba slučaja, ti ćeš biti zadnji, mladi gospodine Peregrine!"
"Prepustite vi radije meni da ja to sredim!" reče Merry. "Ne možemo započeti život
u Crickholowu svađom oko kupke. U ovoj kupaonici imamo tri kade i kotao pun vrele
vode. Imamo i ručnike, rogožine i sapune. Upadajte svi skupa i požurite!"
Merry i Debeli odu u kuhinju na drugom kraju hodnika da se pozabave posljednjim
pripremama za povečerak. Iz kupaonice je dopiralo nadmetanje u pjesmi izmiješano s
pljuskanjem i bućkanjem. Odjednom Pippin nadglasa ostalu dvojicu jednom od Bilbovih
najdražih pjesama za kupanje.
Za večernju kupku hura sto puta,
Jer spere nam umornu prašinu s puta!
Za pjesmu s nama tek luđak ne mari:
O! Vrela vodo, plemenita stvari!
Kad kiša rominja to sladak je zvuk,
Ko potoka gorskog do doline huk;
Al bolja neg kiša il slap kad se ruši
Je voda za kupku što parom se puši.

A ledenu vodu mi lijevamo dnevno
U presahlo ždrijelo pogotovo revno;
Al pivo je bolje, kad grlo nam žeđa,
A vrela nam kupka miluje leđa.
Gle vesele vode što nebu stremi
Vodoskok suncu se sjaji i pjeni;
Al milijeg žubora dok voda se toči
Nema do kupke kad noge nam moči!
Razleglo se strašno pljuskanje i Frodov uzvik: Joooj! Činilo se da je dobar dio
vode iz Pippinove kade, oponašajući vodoskok, šiknuo uvis. Merry priđe vratima i
dovikne im:
"Kako bi bilo da sad večerate i izlijete pivo niz grlo?"
Frodo izađe iz kupaonice brišući kosu.
"U zraku je toliko vode da radije idem u kuhinju da se obrišem do kraja" reče.
"Majko moja!" usklikne Merry kad je zavirio u kupaonicu. Kameni pod plivao je u
vodi. "Peregrine, ovo ćeš ti sve obrisati prije nego što dobiješ nešto za jelo" reče. "Požuri
se, nećemo te dugo čekati."
Večerali su u kuhinji za stolom kraj vatre.
"Vas trojica nećete valjda opet jesti gljive?" priupita ih Fredegar bez mnogo nade.
"Hoćemo, hoćemo!" uzvikne Pippin.
"To su moje gljive!" reče Frodo. "Gospođa Maggot, kraljica farmerskih žena, dala
ih je meni. Maknite te svoje lakome ruke da vas poslužim gljivama."
Hobiti prema gljivama osjećaju strast koja nadmašuje čak i najveću lakomost među
Velikim ljudima. Ta činjenica dijelom može objasniti duge izlete mladoga Froda u
glasovita polja Mlake i gnjev oštećenog Maggota. Ovaj put bilo je gljiva napretek, čak i
prema hobitskim mjerilima. Bilo je nakon toga i mnogo drugih jela, a kad su se svi dosita
najeli, čak je i Debeli Bolger uzdahnuo od užitka. Odgurnuli su stol u stranu i prikučili
stolice vatri.
"Poslije ćemo sve to pospremiti" reče Merry. "A sad mi pričajte! Sve bih rekao da
ste doživjeli kojekakve pustolovine bez mene, što nije pošteno. Želim čuti potpuni
izvještaj, a najviše me zanima što je to bilo sa starim Maggotom, i zašto mi je ono kazao.
Gotovo bih rekao da je bio prestrašen, ako je tako nešto uopće moguće."
"Svi smo mi prestrašeni" reče Pippin nakon kraće stanke za koje je Frodo šutke
zurio u vatru. "I ti bi se prestrašio da su ti dva dana Crni jahači bili za petama."
"A tko su vam ti Crni jahači?"
"Crne spodobe što jašu na crnim konjima" odgovori Pippin. "Ako Frodo neće da
govori, onda ću ja ispričati cijelu priču od početka."
Pa ispripovjedi sve o njihovu putovanju od onog časa kad su krenuli iz Hobbitona.
Sam ga je podržavao klimajući glavom i uzvikujući. Frodo je i dalje šutio.

"Da nisam vidio onu crnu priliku na pristaništu, rekao bih da ste sve to izmislili... i
da nisam čuo onaj čudni prizvuk u Maggotovu glasu" reče Merry. "Kako ti, Frodo, sve to
tumačiš?"
"Naš bratić Frodo bio je dosad vrlo zatvoren" reče Pippin "ali je kucnuo čas da se
otvori pred nama. Sve dosad nismo čuli ništa o tome što je posrijedi osim nagađanja
farmera Maggota da je to u nekoj vezi s blagom staroga Bilba."
"To je bilo puko nagađanje" brže-bolje će Frodo. "Maggot ništa ne zna."
"Stari je Maggot pronicav čovo" reče Merry. "Iza njegova okrugla lica zbiva se
štošta što ne izlazi na vidjelo u njegovim riječima. Čuo sam da je svojedobno odlazio u
Staru šumu, a na glasu je i da zna podosta čudnovatih stvari. Ali bar nama, Frodo, možeš
reći što misliš o njegovu nagađanju."
"Ja mislim" polako će Frodo "da je on dobro tu nešto nanjušio, koliko je mogao.
Postoji doista veza između Bilbovih starih pustolovina i razloga zašto Jahači traže njega
ili mene, ili bi možda bilo bolje reći zašto tragaju za nama. Isto tako, bojim se, ako vas
baš zanima, da posrijedi nije nikakva šala, i da ja nisam na sigurnome ni ovdje ni bilo
gdje drugdje."
Obiđe pogledom prozore i zidove kao da se boji da će se prozori i zidovi odjednom
srušiti. Ostali ga šutke pogledaju i razmijene značajne poglede među sobom.
"Sad će sve to izbiti iz njega" šapne Pippin Merryju. Merry klimne glavom.
"Pa dobro!" reče Frodo napokon uspravljajući se na stolici i izravnavajući leđa kao
da je donio odluku. "Ne mogu to više tajiti pred vama. Moram vam svima nešto priznati.
Samo što ne znam odakle da počnem."
"Možda bih ti ja mogao pomoći" tiho će Merry "tako što ću nešto od toga sam
kazati."
"Kako to misliš?" priupita ga Frodo gledajući ga uznemireno.
"Pa evo ovako, dragi moj Frodo, ti se osjećaš jadno zato što ne znaš kako da se
oprostiš s nama. Dakako da si nakanio otputovati iz Shirea. Ali opasnost ti je zaprijetila
prije nego što si se nadao, pa si sad odlučio otputovati odmah. A ne da ti se. Baš nam te je
žao."
Frodo otvori usta, ali ih ponovo zatvori. Izraz iznenađenja na njegovu licu bijaše
toliko smiješan da se svi nasmiju.
"Dragi moj stari Frodo!" reče Pippin. "Zar si ti zbilja mislio da ćeš nam svima
zamazati oči? Nisi bio ni približno dovoljno oprezan ni lukav! Očito je da si se spremao
otputovati i da si se opraštao sa svim svojim omiljenim mjestima cijele ove godine od
mjeseca travnja. Svaki čas smo te slušali kako mrmljaš: “Pitam se hoću li ikad više baciti
pogled na ovu dolinu”, i slično. Pa kako si se samo pretvarao da si ostao bez novca i da
zaista moraš prodati svoj voljeni Vrećasti vijenac onim Sackville-Bagginsovima! I kako si
povjerljivo razgovarao s Gandalfom!"
"Nebesa!" usklikne Frodo. "A ja mislio da sam i oprezan i lukav. Ne znam što bi
Gandalf na ovo rekao. Pa zar zbilja svi u Shireu pričaju o mom odlasku?"
"Ma ne!" odgovori mu Merry. "Ne brini ti zbog toga! Dakako da to neće zadugo
ostati tajna, ali mislim da zasad još jest i mislim da za nju znamo samo mi urotnici.
Uostalom, ne smiješ zaboraviti da te mi dobro poznajemo i da smo često s tobom. Obično
naslućujemo što misliš. Ja sam i Bilba dobro poznavao. Da ti pravo kažem, promatrao
sam te prilično pomno otkako je on otišao. Mislio sam da ćeš kad-tad otići za njim;
zapravo sam očekivao da ćeš još prije otići; pa smo u posljednje vrijeme bili prilično
zabrinuti. Strašno smo se bojali da nam ne umakneš, da iznenada ne odmagliš, sam
samcat, kao što je i on učinio. Za sve vrijeme od onog proljeća držali smo te na oku i
štošta planirali na svoju ruku. Nećeš nam pobjeći samo tako."
"Ali ja moram otići" reče Frodo. "Tome nema lijeka, dragi moji prijatelji. Zaista je
teško za sve nas, ali nema smisla da me zadržavate. Kad ste već toliko toga pogodili,
molim vas da mi pomognete i da ne sprečavate moj odlazak!"
"Ti nas uopće ne razumiješ!" ustvrdi Pippin. "Ti doista moraš otići... ali zato
moramo i mi. Merry i ja idemo s tobom. Sam je momak i pol i on bi skočio zmaju u ralje
da te spasi, ako se ne bi baš sapleo, ali u toj svojoj opasnoj pustolovini trebat ćeš više od
jednog suputnika."
"Dragi moji, najdraži hobiti!" reče Frodo, duboko ganut. "Ipak ne mogu to
dopustiti. To sam već odavno izveo načistac sa samim sobom. Vi govorite o opasnosti, ali
ne shvaćate o kakvoj je opasnosti riječ. Ovo nije nikakva potraga za blagom, nikakav put
tamo i natrag. Ja ću upadati iz jedne pogibli u drugu."
"Dakako da je to nama jasno" odlučno će Merry. "Zato smo i odlučili da pođemo s
tobom. Mi znamo da s tim Prstenom nema šale, ali ćemo dati sve od sebe da ti
pomognemo u borbi protiv Neprijatelja."
"Prstenom!" ponovi Frodo, zgranut preko svake mjere.
"Da, Prstenom" reče Merry. "Dragi moj stari hobite, ti ne računaš na znatiželju
svojih prijatelja. Ja već godinama znam za taj Prsten... zapravo još od prije nego što je
Bilbo otišao; ali kako je on to očito smatrao svojom tajnom, šutio sam o tome dok nismo
među sobom skovali urotu. Dakako da ja nisam Bilba poznavao tako dobro kao tebe, jer
sam tada bio još premlad, a i on je bio oprezniji od tebe... ali nije bio opet dovoljno
oprezan. Ako te baš zanima kako sam saznao za taj Prsten, ispričat ću ti."
"Da čujem!" protisne Frodo slabašnim glasom.
"Sackville-Bagginsovi su mu zapaprili kao što se moglo i očekivati. Jednog dana,
otprilike godinu dana prije proslave, slučajno sam prolazio cestom kad sam spazio Bilba
ispred sebe. Iznenada su se u daljini pojavili i Sackville-Bagginsovi, išli su prema nama.
Bilbo je usporio korak, a onda, hokus-pokus: nestao! Ja sam se toliko zgranuo da sam
jedva sačuvao toliko prisebnosti da se sakrijem na neki običniji način; provukao sam se
kroz živicu i produžio dalje poljem s druge strane živice. Kad su Sackville-Bagginsovi
prošli, izvirio sam kroz živicu i ugledao Bilba baš kad se iznenada ponovo pojavio.
Primijetio sam odsjaj zlata dok je nešto stavljao u džep na hlačama. Nakon toga sam
držao oči širom otvorene. Zapravo, priznat ću vam da sam ga uhodio. Ipak, recite i sami
da je to bila velika kušnja, a meni nije bilo još ni dvadeset godina. Vjerojatno sam jedini u
Shireu, osim tebe, Frodo, vidio i tajnu knjigu staroga momka."
"Pročitao si njegovu knjigu!" uzvikne Frodo. "Tako mi nebesa zar baš ništa nije
sigurno na ovome svijetu?"
"Nije previše sigurno, rekao bih" reče Merry. "Ja sam ipak samo zavirio u tu
njegovu knjigu, pa i to sam jedva uspio. Nikad je nije nigdje ostavljao ležati. Zanima me

što je bilo poslije s njom. Volio bih je još jednom pogledati. Je li možda kod tebe,
Frodo?"
"Nije. Nije ostala u Vrećastom vijencu. Bit će da ju je odnio sa sobom."
"E pa, kako rekoh" nastavi Merry "zadržao sam što sam znao za sebe sve do ovoga
proljeća, kad je situacija postala ozbiljna. Tada smo i skovali urotu. A kako smo i mi bili
ozbiljni, i nije nam bilo do šale, nismo bili ni previše obzirni. Ti si prilično tvrd orah, a
Gandalf je još tvrđi. Ali, ako baš želiš upoznati našega glavnog detektiva, mogu ti ga sad
odmah predstaviti."
"Gdje je?" upita ga Frodo gledajući oko sebe kao da očekuje da će iz ormara izaći
nekakva zakrinkana mračna figura.
"Naprijed, Sam!" reče Merry a Sam ustane, sav crven u licu. "Evo našeg
sakupljača obavijesti! I mogu ti reći da ih je podosta sakupio prije nego što je napokon
uhvaćen na djelu. Nakon toga je, moglo bi se reći, sâm smatrao da je tek na uvjetnoj
slobodi, pa nam je presušio taj izvor obavijesti."
"Sam!" uzvikne Frodo baš kao da ne može biti većeg iznenađenja. Nikako nije bio
načisto da li ga obuzima gnjev, veselje, olakšanje, ili se jednostavno osjeća glupo.
"Da, gospodine!" potvrdi Sam. "Molim vas da mi oprostite, gospodine! Ali nisam
vam želio nikakvo zlo, Frodo, pa ni gospodinu Gandalfu, uostalom. On je, pazite, bio
toliko pametan, kad ste vi rekli da ćete poći sami, da je kazo: Nemoj! Povedi nekog u
koga se možeš pouzdat!"
"Ali sad bih rekao da se zbilja ni u koga ne mogu pouzdati" reče Frodo.
Sam ga je neveselo gledao.
"Sve zavisi od toga što želiš" ubaci Merry. "Možeš se pouzdati u nas da ćemo
ostati uza te i kad zagusti... do posljednjeg daha. Možeš se isto tako pouzdati u nas da
ćemo čuvati svaku tvoju tajnu... bolje nego što je i ti sam čuvaš. Ali ne možeš se pouzdati
u nas da ćemo te pustiti da se sam suočiš s pogiblima i da odeš bez riječi. Mi smo ti
prijatelji, Frodo. Uglavnom, tako ti je to. Mi znamo većinu onoga što ti je rekao Gandalf.
Znamo mnogo toga o Prstenu. Strašno se bojimo... ali idemo s tobom, ili za tobom kao
lovački psi."
"Na kraju krajeva gospodine" nadoda Sam "trebalo je da poslušate savjet vilenjaka.
Gildor vam je lijepo reko da povedete one koji su voljni poć s vama, ne možete reć da
vam nije reko."
"Ne kažem da nije" otpovrne Frodo gledajući Sama, koji se cerekao. "Ne kažem da
nije, ali neću ti više nikad vjerovati da spavaš, pa makar koliko hrkao. Udarit ću te svom
snagom nogom, da se uvjerim. A vi ste zbilja prepredeni lupeži!" dometne obraćajući se
ostalima. "No blagoslovljeni da ste!" nasmije se, ustane i podigne ruke uvis. "Predajem
se. Poslušat ću Gildorov savjet. Da opasnost nije tako velika, zaplesao bih od radosti. Pa i
ovako sam sretan, sretniji nego što sam odavno bio. Neprestano sam strepio od ove
večeri."
"Izvrsno! To smo dakle sredili. Tri puta hura za zapovjednika Froda i njegovu
družinu!" zagrajali su svi skupa i zaplesali oko njega. Merry i Pippin su zapjevali pjesmu
koju su očito imali spremnu za ovu prigodu.
Spjevana je po uzoru na patuljačku pjesmu koja je nekoć davno potaknula Bilba na
njegovu pustolovinu, i pjevala se na istu melodiju:
Ti zbogom ćeš reći i kući i peći!
Ni vjetar ni kiša nek te ne spriječi,
I kreni na put još zarana, prije prve svjetlosti dana
Kroz šumu i goru što ti se priječi.
K Rivendellu, ka dolini, ti se vini,
K vječnome gaju i vilinskoj domovini,
A glib i krš za sobom pusti, hitro, hitro k dolu se spusti;
A kud ćemo poslije, to ne znamo ni mi.
Zlo plete niti, jezom želi ispuniti,
Dok zvjezdan svod tvoj krevet će biti,
Al svi znaju da na kraju svačije muke jednom staju,
Put je dalek, al ćeš pothvat obaviti!
I zato na put još zarana!
Prije prve svjetlosti dana!
"Izvrsno!" reče Frodo. "Ali, ako je tako, onda još moramo svašta obaviti prije nego
što odemo na počinak... pod krovom, barem još noćas."
"Ah! Pa to je ipak bila samo pjesma!" reče Pippin. "Zar zbilja kaniš krenuti prije
praskozorja?"
"Ne znam" odgovori Frodo. "Bojim se onih Crnih jahača, a uvjeren sam da je
opasno ostati dugo na jednom mjestu, pogotovo ovdje kamo se zna da sam krenuo. Pa i
Gildor mi je savjetovao neka ne čekam, iako bih se vrlo rado vidio s Gandalfom.
Primijetio sam da se čak i Gildor uznemirio kad je čuo da se Gandalf uopće nije pojavio.
To zapravo zavisi od dvije stvari. Koliko brzo mogu Jahači stići u Bucklebury? I koliko
brzo možemo mi krenuti? Potrebno je izvršiti mnogo priprema."
"Odgovor na ovo drugo pitanje glasi da možemo krenuti u roku od sat vremena"
reče Merry. "Ja sam praktički pripremio sve što treba. U staji s druge strane polja imamo
šest ponija, imamo spremne sve zalihe i opremu, osim nešto dodatne odjeće i pokvarljive
hrane."
"Čini mi se da je ta vaša urota bila vrlo temeljita" reče Frodo. "Ali što ćemo sa
Crnim jahačima? Ne bi li bilo opasno čekati još jedan dan na Gandalfa?"
"Sve to zavisi od tvoga mišljenja što će Jahači učiniti ako te ovdje nađu" odgovori
Merry. "Dakako da su već mogli stići ovamo ako ih nisu zaustavili na Sjevernim vratima
gdje Živica dopire sve do rijeke s ove strane mosta. Čuvari ih po svoj prilici ne bi
propustili noći, iako bi se oni ipak mogli probiti. Mislim da bi ih čak i danju pokušali
spriječiti da uđu, barem dok ne bi poslali poruku poglavaru Halla... jer bi im bio sumnjiv
izgled tih Jahača i jamačno bi ih se uplašili. Ali dakako da se Buckland ne bi mogao dugo

odupirati odlučnom napadu. Moguće je da bi ujutro propustili čak i Crnog jahača koji bi
ih pitao za gospodina Bagginsa, jer ovdje gotovo svi znaju da ti dolaziš u Crickhollow."
Frodo je sjedio neko vrijeme zamišljen.
"Odlučio sam se" prozbori napokon. "Krećem sutra, u cik zore. Ali ne idem
cestom, bilo bi mi sigurnije ovdje čekati nego ići cestom. Ako prođem kroz Sjeverna
vrata, odmah će se pročuti da sam otišao iz Bucklanda, umjesto da to ostane tajna bar još
nekoliko dana. Štoviše, most i Istočna cesta blizu granice sigurno će biti pod nadzorom,
ušao koji Jahač u Buckland ili ne ušao. Ne znamo koliko ih ima, ali ima ih najmanje
dvojica, ako ne i više. Jedino što mi preostaje jest da krenem u potpuno neočekivanu
smjeru."
"Ali to može značiti samo u Staru šumu!" zgrozi se Fredegar. "Ne mislite valjda
krenuti tamo? To bi vam bilo isto tako opasno kao i Crni jahači."
"Nije baš tako" reče Merry. "Plan zbilja zvuči očajnički, ali mislim da Frodo ima
pravo. To je jedini način da odemo a da nas nitko ne počne odmah progoniti. Uz malo
sreće, mogli bismo steći veliku prednost."
"Ali u Staroj šumi nećete imati sreće" prigovori mu Fredegar. "Tamo nikad nitko
nije imao sreće. Zalutat ćete. Nitko ne ide u tu šumu."
"Ma idu, kako ne bi išli!" reče Merry. "Brandybuckovi idu u nju... ponekad, kad im
baš puhne u glavu. Mi imamo tamo tajni ulaz. I Frodo je tamo bio, jednom davno. A ja
sam bio nekoliko puta, obično po danu, naravno, kad je drveće pospano i prilično mirno."
"Pa dobro, radite kako mislite da je najbolje!" reče Fredegar. "Ja se više bojim
Stare šume nego ičega drugog, ali moj glas ne vrijedi mnogo jer ne idem s vama na put.
Ipak, drago mi je što će netko ostati ovdje tko će moći reći Gandalfu što ste učinili, kad se
on napokon pojavi, kao što sam uvjeren da će se pojaviti."
Koliko god bio privržen Frodu, Debeli Bolger nije želio napustiti Shire niti vidjeti
što se nalazi izvan njegovih granica. Njegova je obitelj bila porijeklom iz Istočne četvrti,
točnije iz Budgeforda u Bridgefieldsu, ali nikad nije bio prešao preko mosta na
Brandywineu. Njegova je zadaća bila, prema prvobitnim planovima urotnika da ostane i
izađe nekako na kraj s radoznalim svijetom te da što dulje održi privid da gospodin
Baggins još stanuje u Crickhollowu. Ponio je bio čak i nešto stare Frodove odjeće da mu
pomogne u igranju njegove uloge. Nitko od njih nije ni slutio koliko bi ta uloga mogla biti
opasna.
"Izvrsno!" reče Frodo kad su mu iznijeli plan. "Inače ne bismo mogli ostaviti za
sobom nikakvu poruku za Gandalfa. Dakako da ja ne znam da li ti Jahači znaju čitati, ali
ne bih se usudio ostavljati pisanu poruku za njega, za slučaj da oni upadnu u ovu kuću i
pretraže je. Ali, ako je Debeli voljan čuvati ovu tvrđavu, tako da mogu biti siguran da će
Gandalf saznati na koju smo stranu otišli, onda za mene nema više dvojbe. Sutra rano
izjutra krećem u Staru šumu."
"Dobro, to je riješeno" reče Pippin. "Sve u svemu, milija mi je naša zadaća nego
zadaća Debeloga... čekati ovdje dok ne dođu Crni jahači."
"Čekaj ti samo dok dobro zađeš u tu šumu" reče mu Fredegar "požalit ćeš još što
nisi ovdje sa mnom sutra u ovo doba."
"Nema smisla više razglabati o tome" reče Merry. "Moramo se još urediti i obaviti
posljednje pripreme za put prije nego što odemo na počinak. Probudit ću vas prije zore."
Kad je naposljetku legao, Frodo nije mogao dugo zaspati. Boljele su ga noge. Bilo
mu je drago što će sutra jahati. Napokon je utonuo u mutan san, u kojem je gledao kroz
neki visoki prozor na tamno more od zapletenog drveća. Duboko dolje među korijenjem
čuo je kako neka stvorenja puze i nešto njuše. Slutio je da će ga kad-tad nanjušiti.
Zatim je začuo nekakav šum u daljini. U prvi je mah pomislio da to snažan vjetar
puše kroz krošnje u šumi. A onda je pojmio da to nije vjetar nego huka mora iz daljine.
Iznenada opazi da je na čistini. Oko njega ipak nije bilo drveća. Bio je na nekoj mračnoj
vrištini, a u zraku je osjećao čudan slan miris. Uzgledavši, spazio je pred sobom visoku
bijelu kulu kako stoji sama na visoku grebenu. Obuzme ga silna želja da se popne na kulu
i baci pogled na more. Počne se pentrati uz greben prema kuli, ali iznenada sine svjetlo na
nebu i razlegne se grmljavina.

VI. poglavlje
STARA ŠUMA
rodo se iznenada probudi. U sobi je još bio mrak. Merry je stajao pred njim držeći u
jednoj ruci svijeću, a drugom lupajući po vratima.
"Dobro, dobro, što je?" upita ga Frodo, svejednako uzdrman i smeten.
"Što je!" uzvikne Merry. "Vrijeme je da ustaneš! Četiri i pol je i velika je magla.
Hajde! Sam već pripravlja doručak. Čak je i Pippin na nogama. Ja sad idem osedlati
ponije i dovesti onoga koji će nam nositi prtljagu. Daj probudi onu debelu lijenčinu! Mora
ustati da nas bar isprati!"
Negdje iza šest sati petorica hobita bijahu spremni krenuti na put. Debeli Bolger
još je zijevao. Tiho su se iskrali iz kuće. Merry je pošao naprijed vodeći natovarenog
ponija stazom što je vodila kroz čestar iza kuće, a onda je udario prečacem preko nekoliko
polja. Lišće se na drveću ljeskalo, a sa svake grančice kapala je voda. Trava bijaše siva od
hladne rose. Sve je mirovalo i daleki su se zvuci doimali bliski i jasni: perad je gakala u
nečijem dvorištu, netko je zatvarao vrata u nekoj dalekoj kući.
U staji su našli ponije, snažne konjiće kakve vole hobiti, ne osobito brze ali
sposobne da rade po cijeli dan. Uzjahali su i uskoro zašli u maglu koja se nekako
neodlučno otvarala pred njima i prijeteći ponovo zatvarala za njima. Pošto su jahali oko
sat vremena, polako i bez riječi, iznenada ugledaju pred sobom Živicu. Bila je visoka i
premrežena srebrnastom paučinom.
"Kako ćete ovuda proći?" upita ih Fredegar.
"Za mnom, vidjet ćeš!" reče Merry.
On skrene lijevo uz Živicu. Uskoro dođu do mjesta gdje je živica zavijala prema
unutra, duž ruba jedne uvale. Malo dalje od Živice bijaše iskopan usjek koji se blago
spuštao. Strane su mu bile ozidane opekom i postupno se uzdizale. Odjednom se nađu
pred tunelom koji je uranjao duboko pod Živicu i izbijao na drugu stranu. Tu je Debeli
Folger stao.
"Zbogom, Frodo!" reče. "Najradije bih da ne idete u tu šumu. Nadam se samo da
vas neće trebati spašavati prije nego što prođe današnji dan. Ali želim vam svima mnogo
sreće – danas i svakog dana!"
"Ako ne bude pred nama gorih stvari od Stare šume, onda će biti dobro" reče
Frodo. "Reci Gandalfu neka se požuri Istočnom cestom, jer ćemo se uskoro vratiti na nju i
produžiti dalje što brže budemo mogli."
"Zbogom!" poviču ostali, krenu kroz usjek i nestanu u tunelu.
Unutra je bilo mračno i vlažno. Na drugom kraju naišli su na vrata od debelih
željeznih rešetaka. Merry sjaše i otključa vrata, a kad su svi prošli kroz njih, zatvori ih za
sobom. Vrata se bučno zaklope i brava škljocne. Taj je škljocaj zvučao zlokobno.
"Eto, tako!" reče Merry. "Sad ste napustili Shire, niste više u njemu nego na rubu
Stare šume."
"A jesu li sve one priče o njoj istinite?"
F

"Ne znam na koje priče misliš" odgovori Merry. "Ako misliš na stare bau-bau priče
koje su Debelom pričale dadilje, o goblinima, vukovima i sličnim stvorenjima, rekao bih
da nisu. Ja bar u njih ne vjerujem. Ali ova šuma jest čudnovata. Sve je u njoj mnogo
življe, svjesnije svega što se zbiva, da tako kažem, nego što su stvorenja u Shireu. Drveće
u njoj ne voli neznance. Drže te na oku. Obično se zadovoljavaju time da te za dana drže
samo na oku, i da ne čine bogzna što. Pokatkad najodbojnije stablo spusti koju granu, ili
ispruži koji korijen, ili te zakvači dugačkom vriježom. Ali noću se može svašta dogoditi,
tako bar pričaju. Ja sam bio svega dva-tri puta u njoj obnoć i to samo u blizini živice. Tad
mi se činilo da se drveće došaptava, da prenosi novosti i govorkanja na nerazumljivu
jeziku, a granje se njiše i pipa oko sebe iako nema vjetra. Doista se priča da se drveće
kreće, da može opkoliti neznance i zadržati ih u obruču. Zapravo je nekad davno drveće
napalo Živicu, došlo i ustobočilo se baš uz nju i nadvilo se nad nju. Ali došli su hobiti i
posjekli na stotine stabala, napravili veliku lomaču u šumi i spalili sve zemljište u dugom
pojasu istočno od Živice. Tada je drveće odustalo od daljnjih napada, ali je postalo vrlo
odbojno. Još i sad postoji velika gola čistina na mjestu na kojem je gorjela lomača."
"A je li ovdje samo drveće opasno?" upita ga Pippin.
"Duboko u šumi i na drugoj strani žive kojekakva čudnovata bića" reče Merry "ili
sam bar tako čuo, jer ja ih nikad nisam vidio. Ipak, netko utire staze. Kad god zađeš u
šumu, naiđeš na jasne tragove, ali rekao bih da se tragovi na neki čudan način premještaju
i mijenjaju od vremena do vremena. Nedaleko od ovoga tunela nalazi se, ili se bar dugo
nalazio, početak poširoke staze koja vodi do Proplanka lomače, pa onda dalje manje-više
u našem smjeru, na istok i pomalo na sjever. Tu ćemo stazu potražiti."
Hobiti krenu od vrata u tunelu i prođu kroz široku uvalu. Na kraju uvale naiđu na
jedva primjetnu stazu što je vodila u šumu, stotinjak metara od Živice, ali se staza izgubi
čim se nađu pod drvećem. Osvrnuvši se za sobom, ugledali su tamnu crtu Živice između
stabala što bijahu već gusto zbijena oko njih. Pred sobom su vidjeli samo debla
nebrojenih veličina i oblika – uspravna i grbava, iskrivljena, povijena, zdepasta i vitka,
glatka, kvrgava i razgranata, a sva stabla bijahu zelena ili siva od mahovine, sa sluzavim,
rutavim izraslinama.
Merry je jedini ostao prilično dobre volje.
"Bolje bi ti bilo da nas i dalje vodiš i pronađeš tu stazu" reče mu Frodo. "Pazite da
ne izgubimo jedan drugog i da ne zaboravimo na kojoj je strani Živica!"
Odabrali su smjer između stabala i poniji su im i dalje trupkali brižljivo se kloneći
mnogih izvijenih i isprepletenih korijena. Nije bilo šipražja. Tlo se neprestano uspinjalo, a
kako su išli dalje, činilo se da su stabla sve viša, tamnija i sve deblja. Nije ni glasa bilo
čuti, osim što bi kadikad kapnula koja kap s mirnih krošanja. Nije bilo ni šumova ni
gibanja u krošnjama, ali ih je sve obuzelo neugodno osjećanje da ih netko motri s
neodobravanjem, koje se produbljuje u odbojnost, pa čak i neprijateljstvo. To je osjećanje
sve više raslo dok nisu napokon počeli hvatati sami sebe kako hitro bacaju poglede uvis
ili se obaziru za sobom preko ramena, kao da očekuju iznenadan udarac.
I dalje nije bilo ni traga od staze, a reklo bi se da im se drveće neprestance
isprečuje na putu. Pippin odjednom osjeti da to više ne može podnijeti pa se iznenada
prodere:
"Oj! Oj! Neću nikom ništa nažao učiniti! Samo me pustite da prođem!"
Ostali su se lecnuli i zaustavili se, ali je Pippinov uzvik zamro kao da je prigušen
teškim zastorom. Nije bilo ni jeke ni odziva, iako bi se reklo da je šuma postala još
zbijenija i budnija.
"Ja ne bih vikao da sam na tvom mjestu" reče mu Merry. "To ti može više štetiti
nego koristiti."
Frodo se već pitao hoće li se ikad probiti ovuda i je li imao pravo povesti ostale u
ovu ukletu šumu. Merry se osvrtao na sve strane, činilo se da više nije načisto na koju
stranu da krene. Pippin je to opazio.
"Nije ti trebalo mnogo vremena da zalutaš" reče mu. Ali u taj mah Merry zazviždi
od olakšanja i pokaže mu nekamo naprijed.
"Vidi, vidi!" reče. "Ovo se drveće zbilja premješta. Eno pred nama Proplanka
lomače (bar se nadam da jest), ali čini se da se staza do njega premjestila!"
Što su išli dalje, to je bivalo sve svjetlije. Odjednom su izašli ispod drveća i našli
se na širokoj okrugloj čistini. Nad njima je bilo nebo, modro i vedro, na njihovo čudo, jer
odozdo ispod krova šume nisu vidjeli ni kako se razdanilo ni kako se magla digla. Sunce
ipak nije bilo toliko odskočilo da obasja proplanak, iako su mu zrake dotakle vršike
drveća. Krošnje su bile gušće i zelenije na rubovima proplanka omeđujući ga gotovo
neprobojnim zidom. Tu nije raslo ni jedno drvo, nego samo debela trava i mnoge visoke
biljke: tanka i uvenula kukuta i divlji peršin, kužnjak sa sjemenom nalik na pahuljast
pepeo, bujna kopriva i čičak. Turobno mjesto, ali se iza one guste šume doimalo poput
dražesna i vedra vrta.
Hobiti se osokole gledajući puni nade danje svjetlo što se širilo po nebu. Na
drugom kraju proplanka ugledaju prolaz u zidu od stabala a u prolazu jasno raspoznatljivu
stazu. Vidjeli su kako staza vodi u šumu, mjestimice široka i otvorena na vrhu, iako se
ovdje-ondje drveće zbijalo i natkriljivalo je tamnim granama. Produžili su tom stazom.
Još su se pomalo uspinjali, ali su sad jahali mnogo brže i odvažnije, jer im se činilo da se
šuma smekšala i da će ih na kraju ipak pustiti da neometano prođu kroz nju.
Međutim, nakon nekog vremena zrak je počeo bivati sve vrući i zagušljiviji. Stabla
su se opet zbila s obje strane i nisu više vidjeli daleko ispred sebe. Opet su, jače nego
ikad, osjetili kako ih pritišće nesklonost šume. Bilo je toliko tiho te se činilo da im u
ušima tutnji topot njihovih ponija, šum suhog lišća pod njihovim kopitima i povremeno
spoticanje o skrivene korijene. Frodo pokuša zapjevati pjesmu da ih osokoli, ali glas mu
se stišao gotovo do šapta.
O! Putnici što kročite predjelima punim sjena!
Nek vas očaj ne obuzme jer, iako mrke stoje,
I šumama jednom mora doći mijena:
Gdje im rube oplahuju punog sunca vedre boje,

Kad izlazi na istoku il zapada povrh gora,
O smiraju toplog dana ili kad se budi zora.
Na istoku il zapadu svejedno je, šuma jednom prestat mora...
"Prestat mora..." još dok je izgovarao te riječi, glas mu je utihnuo. Zrak je bio nekako
težak a izgovaranje riječi zamorno. Tik iza njih velika grana prasne i sruši se sa starog
stabla nadvijenog nad stazom. Reklo bi se da drveće zagrađuje put.
"Ne sviđa se njima sve to o prolaženju i kraju" reče Merry. "Ja ne bih zasad više
pjevao. Čekaj dok dođemo do kraja šume, tad ćemo se okrenuti i otpjevati im budnicu u
zboru!"
Govorio je vedro, a ako je osjećao tjeskobu, nije ju pokazivao. Ostali mu nisu ništa
odgovorili. Bili su potišteni. Neki težak teret neprestano je Frodu pritiskivao srce, pa je sa
svakim korakom sve više žalio što je ikad pomislio prkositi opasnosti od drveća. Doista je
baš htio stati i predložiti da se vrate (ako je još moguće) kad opet nastupi obrat. Staza se
prestala uspinjati i neko je vrijeme bila gotovo ravna. Tamno se drveće povuklo u stranu
pa su pred sobom ugledali stazu kako ide gotovo u pravoj crti. Ispred njih, na stanovitoj
udaljenosti, stajao je zeleni vrh brijega bez drveća, dižući se poput ćelave glave iz okolne
šume. Činilo se da staza vodi ravno do njega.
Opet su pohitali dalje, oduševljeni pomišlju da će se na neko vrijeme izvući ispod
krova šume. Staza se spuštala, a onda se opet počela penjati i tako ih napokon dovela do
podnožja strma obronka. Tu je ostavila drveće za sobom i utonula u tratinu. Šuma je sa
svih strana opasivala brijeg poput bujne kose koja naglo prestaje u krugu oko obrijana
tjemena.
Hobiti su poveli ponije uzbrdo vijugajući okolo-naokolo dok nisu stigli do vrha. Tu
su stali i pogledali oko sebe. Zrak je bio blještav i obasjan suncem, ali protkan
izmaglicom; nije se nadaleko vidjelo. Blizu njih se izmaglica bila malne izgubila, iako je
ovdje-ondje ležala u šumskim uvalama, a južno od njih iz dubodoline koja je presijecala
samu šumu magla se još dizala poput pare ili pramenja bijelog dima.
"Eno tamo" reče Merry pokazujući im rukom "onuda teče Withywindle. Izvire iz
Humlja i teče na jugozapad kroz sredinu šume pa kod Živokraja uvire u Brandywine. Ali
mi ne idemo na tu stranu! Kažu da je dolina Withywindlea najčudnovatiji kraj u svoj ovoj
šumi... središte iz kojeg potječe sva ta njena čudnovatost, da tako kažem."
Ostali su gledali na stranu na koju im je Merry pokazivao, ali su malo što vidjeli
osim izmaglice nad vlažnom i dubokom dolinom. Iza nje se južna polovica šume gubila s
vidika.
Sunce je na vrhu brijega sve više žeglo. Bilo je negdje oko jedanaest sati, ali zbog
jesenske izmaglice nisu mogli bogzna što vidjeti u drugim smjerovima. Na zapadu nisu
mogli razaznati ni crtu Živice ni dolinu Brandywinea iza nje. Na sjeveru, kamo su uprli
poglede puni nade, nisu vidjeli ništa što bi moglo biti velika Istočna cesta prema kojoj su
se bili zaputili. Bili su na otoku u moru drveća, a obzor im bijaše zastrt velom.
Na jugoistočnoj strani zemljište se naglo spuštalo, kao da se obronci brijega
nastavljaju daleko dolje ispod drveća, poput obala otočja što su zapravo padine gore koja

se diže iz duboke vode. Sjedili su na zelenu rubu i gledali preko šume ispod sebe dok su
objedovali. Kad je sunce odskočilo i prošlo podne, opazili su daleko na istoku sivozelene
crte Humlja što se prostire iza Stare šume na toj strani. To ih je silno obodrilo, bilo je
lijepo vidjeti nešto što leži izvan granica šume, iako nisu kanili poći na tu stranu, ako baš
ne moraju – Grobno humlje isto je tako na zlu glasu u hobitskim legendama kao i sama
Stara šuma.
Napokon su nakanili krenuti dalje. Staza kojom su bili došli do vrha brijega iznova
se pojavila na sjevernoj strani, ali nisu dugo išli njome kad opaze da neprestano skreće
nadesno. Uskoro se počela naglo spuštati pa su zaključili da vjerojatno vodi prema dolini
Withywindlea – što nikako nije bio smjer kojim su htjeli produžiti. Nakon kraćeg
raspravljanja odlučili su skrenuti s te varljive staze i udariti ravno na sjever, jer iako je
nisu vidjeli s vrha brijega, Cesta je morala biti na toj strani. Nije mogla biti ni mnogo
milja dalje. Osim toga, na sjeveru, lijevo od staze, činilo se da je zemlja suša i otvorenija i
da se penje do obronaka na kojima je drveće nešto rjeđe, a jele i borovi smjenjuju
hrastove, jasenove i drugo neobično i bezimeno drveće u sve gušćoj šumi.
U prvi mah činilo se da su izabrali dobar put, jer su prilično brzo napredovali, iako
im se činilo, kad god bi na nekom proplanku ugledali sunce, da su skrenuli malo na istok,
tko zna zašto. Međutim, nakon nekog vremena drveće se kanda opet počelo zbijati,
upravo na mjestu gdje im se iz daljine činilo da je rjeđe i manje isprepleteno. Zatim su
iznenada naišli na duboke jaruge nalik na tragove velikih, divovskih kolskih kotača, ili na
široke obrambene rovove i davno neupotrebljavane ulegnute ceste zagušene grmljem
kupina. Te su im jaruge obično bile baš na putu pa su mogli prijeći preko njih samo tako
da se uvuku u njih i iskobeljaju iz njih, što im je bilo mučno i teško izvesti s ponijima.
Kad god bi se spustili, ustanovili bi da je udubina puna gustog žbunja i isprepletenog
šiblja, koje ih nekako nije htjelo propustiti nalijevo nego samo nadesno, pa su se morali
probijati neko vrijeme po dnu prije nego što bi se uspjeli uzverati na drugu stranu. Kad
god bi se tako iskoprcali, drveće im se činilo još gušće i tamnije, i uvijek je bilo teško
probiti se nalijevo i uzbrdo, pa su morali i dalje ići nadesno i nizbrdo.
Nakon sat-dva, izgubili su svaku jasniju predodžbu o smjeru svoga kretanja, iako
su dobro znali da već poodavno ne idu uopće na sjever. Neprestano su skretali protiv
svoje volje i jednostavno išli smjerom koji im je netko drugi odredio – na istok i jug,
prema središtu šume, a ne prema izlazu iz nje.
Popodne je već bilo poodmaklo kad su upali u jarugu koja je bila šira i dublja od
svih prethodnih. Bila je toliko strma i zarasla vriježem da se više nisu mogli izvući iz nje,
nisu mogli ni naprijed ni natrag a da ne ostave za sobom svoje ponije i prtljagu. Nisu
mogli ništa drugo nego produžiti nizbrdo kroz jarugu. Tlo je postalo mekano i mjestimice
podvodno; sa strane su se počeli pojavljivati izvori, i ubrzo su gazili niz potočić koji je
curio i žuborio niz korito obraslo korovom. Zatim se tlo počelo naglo spuštati, a potočić
je, sve snažniji i bučniji, tekao i poskakivao nizbrdo. Našli su se u dubokoj mračnoj
guduri, a visoko iznad njih bijaše nadvijeno drveće.
Pošto su posrtali tako još neko vrijeme niz potok, iznenada su izašli iz polumraka.
Kao kroz kakve vratnice ugledali su pred sobom sunčano svjetlo. Došavši do izlaza,
ustanovili su da su se probili kroz rasjelinu u visokoj, strmoj uzvisini, tako reći klisuri. U
podnožju bijaše široka čistina obrasla travom i trskom, a u daljini se nazirala još jedna
uzvisina, gotovo isto tako strma. Na skrovitoj zemlji između njih ležalo je zlaćano
popodnevno sunčano svjetlo, toplo i sneno. Posred svega toga lijeno je vijugala tamna
rijeka sa smeđom vodom obrubljena starim vrbama, nadvijena vrbama, zakrčena srušenim
vrbama i prošarana tisućama uvelih vrbovih listića. Zrak ih je bio pun, lepršali su žuti na
granama, jer je u dolini nježno pirkao topao i blag povjetarac, i trske su šumile a vrbove
grane pucketale.
"E pa, sad bar otprilike znam gdje smo!" reče Merry. "Išli smo gotovo suprotnim
smjerom od onoga kojim smo htjeli. Ovo vam je rijeka Withywindle! Idem naprijed da
izvidim teren."
Stupio je na sunčano svjetlo i nestao u visokoj travi. Nakon nekog vremena vratio
se i javio da je tlo između podnožja klisure i rijeke prilično čvrsto, da na nekim mjestima
bujna tratina dopire do same rijeke.
"Osim toga" nadoda "čini mi se da duž ove strane rijeke vijuga nešto kao pješačka
staza. Ako krenemo njome nalijevo, morat ćemo na kraju izaći negdje na istočnoj strani
šume."
"Ma nemoj!" reče Pippin. "To jest ako staza uopće vodi toliko daleko, i ako nas ne
odvede naprosto u neko blatište i tamo nas ostavi. Što misliš, tko je napravio tu stazu, i
zašto? Siguran sam da nije to učinio da nama pomogne. Sve sam nepovjerljiviji prema
ovoj šumi i svemu u njoj, malo-pomalo počinjem vjerovati u sve one priče što se pričaju o
njoj. Imaš li bar nekog pojma o tome koliko bismo još daleko na istok morali ići?"
"Ne, nemam" odgovori Merry. "Nemam pojma koliko smo daleko u dolini
Withywindlea niti tko bi mogao dolaziti ovamo toliko često da utre stazu. Ali ne vidim
nikakvog drugog izlaza niti znam za njega."
Kako nije bilo druge, krenuli su jedan po jedan, pa ih je Merry odveo do staze koju
je bio otkrio. Posvuda su trska i trava bile bujne i visoke, mjestimice znatno iznad
njihovih glava; ali kad su jednom našli stazu, nije bilo teško ići njome dok je zavijala i
skretala odabirući čvršće tlo između blatišta i bara. Ovdje-ondje prelazila je preko
potočića što su tekli u Withywindle sa šumovitih bregova. Na tim su mjestima bili
brižljivo položeni balvani ili snopovi pruća.
Hobitima je bivalo sve toplije. Oko ušiju su im zujali rojevi svakojakih muha, a
popodnevno sunce pržilo im leđa. Napokon su iznenada došli do tankog hlada – velike
sive grane pružile se iznad staze. Svaki im je korak bivao bezvoljniji od prethodnog.
Pospanost kao da je izvirala iz zemlje i zavlačila im se u noge, i nježno padala iz zraka na
glave i oči.
Frodo je osjećao kako mu se podbradak spušta a glava klima. Pippin je upravo
pred njim pao na koljena. Frodo zastane.
"Ovo nema smisla" začuje kako Merry govori. "Ne mogu dalje ni koraka bez
predaha. Moram malo odrijemati. Pod vrbama je svježe. I nema toliko muha!"

Frodu se nisu svidjele njegove riječi.
"Idemo dalje!" uzviknuo je. "Ne smijemo još zaspati. Moramo najprije izaći iz
Šume."
Ali ostalima je bilo već svejedno. Pokraj njih je stajao Sam, zijevajući i glupo
žmirkajući.
Odjednom i Frodo osjeti kako ga ophrvava san. U glavi mu se mutilo. Niotkud ni
glasa. Muhe su prestale zujati. Činilo se da samo u granama iznad njih nešto blago, jedva
čujno šumi, tihano bruji, poput napol prošaptane pjesme. On podigne teške kapke i ugleda
kako se nad njim nadvila golema vrba, stara i sivkastobijela. Doimala se orijaški,
raskriljene grane pružila je kao ruke sa mnogim šakama dugačkih prstiju, a kvrgavo i
iskrivljeno deblo bijaše izbrazdano širokim napuklinama što su tiho škriputale dok su se
grane gibale. Zaslijepilo ga je lišće trepereći na sjajnu nebu, pa se izvrne i izvali na travu.
Merry i Pippin odvukli su se još malo dalje i prilegli naslonjeni leđima na vrbino
deblo. Iza njih su se razjapile velike napukline i primile ih u sebe dok se stablo klatilo i
pucketalo. Zagledali su se u sivo i žuto lišće koje se nježno pomicalo naspram svjetla i
pjevalo. Kad su sklopili oči, pričinilo im se da čuju riječi, svježe riječi koje govore nešto o
vodi i snu. Prepustili su se toj čaroliji i zaspali kao zaklani podno velike sive vrbe.
Frodo je još neko vrijeme ležao boreći se sa snom koji ga je svladavao, a onda se
upne iz petnih žila i ponovo osovi na noge. Obuzme ga neodoljiva želja za svježom
vodom.
"Čekaj me, Sam" promuca. "Moram načas oprati noge."
U polusnu otumara do one strane stabla koja bijaše okrenuta rijeci, gdje su veliki
krivudavi korijeni urasli u vodu poput čvornovatih zmajeva koji su se nagnuli da piju
vodu. Zajahao je jedan od tih korijena i pljusnuo vrućim stopalima po svježoj smeđoj
vodi; tako je i on odjednom usnuo naslonjen leđima na vrbu.
Sam je sjeo, počešao se po glavi i zijevnuo kao som. Bio je zabrinut. Popodne je
odmicalo a on je mislio kako je ta njegova iznenadna pospanost neprirodna.
"Nije tome krivo samo ovo sunce i topao zrak" promrmlja za se. "Ne dopada mi se
ovo grdno veliko stablo. Nekako mu ne vjerujem. Slušaj ga samo kako pjeva o spavanju!
To neće izaći na dobro!"
Osovi se na noge i otetura da vidi što je s ponijem. Opazi da su dva ponija
poodmakla stazom; netom ih je ulovio i doveo natrag, začuje dva zvuka – jedan snažan a
drugi slab ali vrlo jasan. Prvi je nastao od pada nečega teškog u vodu, a drugi bijaše nalik
na škljocanje brave kad se vrata lako i čvrsto zatvore.
Odjuri natrag do obale. Frodo je ležao u vodi uz sam kraj, a velik korijen stabla
kao da se nadvio nada nj pa ga drži pod sobom, ali se Frodo ne otima. Sam ga zgrabi za
kaputić i izvuče ispod korijena, te ga jedva nekako dotegli na obalu. Gotovo istog časa
Frodo se probudi, zakašlje i ispljune vodu. Napokon reče:
"Znaš li, Sam, da me je ovo vražje drvo bacilo u vodu! Lijepo sam to osjetio. Ovaj
veliki korijen jednostavno se okrenuo i gurnuo me!"
"Bit će da ste sanjali, gospodine Frodo" reče Sam. "Čovjek ne smije sjediti na
ovakvu mjestu kad mu se spava."
"A što je s ostalima?" upita ga Frodo. "Da mi je znati što oni sanjaju!"
Obiđu veliko drvo. Tad Sam shvati kakvo je ono bilo škljocanje. Pippin je nestao.
Napuklina uz koju je prilegao zatvorila se, tako da od nje nije ostalo ni traga. Merry je
pak bio ulovljen u zamku: jedna druga napuklina zatvorila mu se oko struka. Noge su mu
ostale vani, a tijelo mu se bilo zaglavilo u tamnu otvoru čiji su ga rubovi stezali kao
kliješta.
Frodo i Sam počnu najprije udarati šakama po deblu u kojem je ležao Pippin, a
onda uzmu bjesomučno širiti ralje pukotine u koju bijaše ukliješten Merry, ali bez ikakva
uspjeha.
"Kakva gadna stvar!" pomamno poviče Frodo. "Zašto smo uopće dolazili u ovu
jezovitu šumu? Da smo bar ostali u Crickhollowu!"
Iz sve snage uzme udarati stopalima o drvo, ne mareći za svoje noge. Jedva
primjetan drhtaj prođe deblom i granama, lišće zatreperi i zašumi, ali ovaj put reklo bi se
da se netko u daljini potiho smije.
"Imamo li uopće sjekiru u našoj prtljazi, gospodine Frodo?" zapita Sam.
"Ja sam ponio sjekiricu za cjepkanje potpale" odgovori Frodo. "Ali nam ona ne bi
mnogo pomogla."
"Čekajte malo!" uzvikne Sam, kome je riječ “potpala” dala ideju. "Mogli bismo
nešto pokušati vatrom!"
"Mogli bismo" sumnjičavo potvrdi Frodo. "Mogli bismo ispeći unutra Pippina
živa."
"Za početak mogli bi ovom drvetu zapaprit il ga bar zastrašit" žestoko će Sam.
"Ako ih ne pusti, ja ću ga srušit, pa makar ga moro zubima pregrist!"
Odjuri do ponija i ubrzo se vrati sa dva ognjila i sjekiricom.
Brže-bolje nakupe suhe trave, lišća i komadića kore, pa naslažu hrpu slomljenih
grančica i isjeckanog šiblja. Sve to nagomilaju uz deblo na suprotnoj strani od zatočenika.
Čim je Sam kresnuo iskru, ona zapali suhu travu pa se učas podigne kovitlac plamena i
dima. Grančice zapucketaju. Mali plameni jezici liznu uz suhu izrovašenu koru na starom
stablu i osmude je. Drhtaj prođe svom vrbom. Reklo bi se da lišće nad njihovim glavama
sikće od boli i gnjeva. Merry vrisne iz sveg glasa, a iz drveta se razlegne Pippinov
prigušen krik.
"Ugasite vatru! Ugasite vatru!" dovikne im Merry. "Ako je ne ugasite, prepolovit
će me. Evo, tako mi on sam kaže."
"Tko? Što?" zaurla Frodo i otrči na drugu stranu drveta.
"Ugasite vatru! Ugasite vatru!" preklinjaše ih Merry. Granje na vrbi počelo je
mahnito vitlati oko sebe. Razlegne se šum kao od vjetra što se diže i širi prema granama
na svom okolnom drveću, baš kao da su bacili kamen u tihi drijemež riječne doline i
izazvali valove gnjeva što se šire po svoj Šumi. Sam udari nogom po maloj vatri i pogazi
iskre. Ali Frodo, bez jasne predodžbe o tome zašto to radi, ili čemu se nada, potrči stazom
vičući: U pomoć! U pomoć! U pomoć! Činilo mu se da jedva čuje svoj vlastiti prodorni
glas – čim bi mu riječi izašle iz usta, odnio bi ih vjetar i utopio u graji krošanja. Bio je
očajan, izgubljen i izbezumljen.
Iznenada zastane. Začuo je odgovor, ili mu se bar tako učinilo, ali kao da je dolazio
odnekud iza njega, odnekud daleko sa staze, iz dubine Šume. Okrene se i oslušne; ubrzo

više nije bilo dvojbe – netko je pjevao neku pjesmu; dubok, radostan glas pjevao je
bezbrižno i zadovoljno, ali je pjesma bila besmislena:
Hej-haj ođi aga, sela, mila!
Hej-haj priskočite tičje rila!
Tom-Bom Stari Tom Toma Bombadila!
Pola u nadi a pola u strahu od neke nove opasnosti, Frodo i Sam stali su kao
ukopani. Odjednom iz duga niza besmislenih riječi (ili su se bar tako doimale) glas se
podiže snažan i jasan, i otpjeva ovu pjesmu:
Hej-haj! Dođi draga, vesela mi mila!
Laka poput lahora ili ptičjeg krila.
Podno brijega još me čeka i na suncu blista,
Al na pragu dočekat će svjetlost zvijezda čista.
Vjerna moja gospo, kćerko Riječne vile,
Vitka poput vrbe, hitra poput svile.
Tom Bombadil donosi ti lopoče na darak,
Skokom svojoj kući stiže s pjesmom kroz šumarak.
Hej! Dođi mi malena, moje oko crno,
O Goldberry, Goldberry, zlatno moje zrno.
Jadan li si Vrbov-starče, korijenje si skrivaj,
Tom se kući žuri jer već stiže smiraj.
Svakim skokom sam ti bliže, noseći ti darak.
Hej-haj! Čuješ, draga, pjesmu kroz šumarak!
Frodo i Sam stajali su kao začarani. Vjetar se smirio. Lišće je opet mirovalo na
nepomičnim granama. Opet se razlegne pjesma, a onda se iznebuha, poskakujući i plešući
po stazi, pojavi iznad trski stari, otrcani klobuk s visokim tuljcem i dugim plavim perom
zataknutim za vrpcu. Nakon još jednog skoka i doskoka ukaže se čovjek, ili se bar činilo
da je čovjek. Bilo kako mu drago, bijaše prekrupan i pretežak za hobita. Premda i nije bio
dostatno visok za jednog od Velikih ljudi, dizao je sasvim dovoljnu buku za jednog od
njih, gazeći teškim korakom u žutim čizmetinama na debelim nogama, basrljajući kroz
travu i šaš kao krava kad silazi na pojilo. Nosio je modar kaput i imao dugačku smeđu
bradu, oči mu bijahu modre i blistave, a lice rumeno kao zrela jabuka, ali izbrazdano
stotinama bora od smijeha. U rukama je na veliku listu, kao na pladnju, nosio stručak
bijelih lopoča.
"U pomoć!" viknu Frodo i Sam trčeći mu u susret, ispruženih ruku.
"Ooooj! Ooooj! Lakše malo!" dovikne im starac podižući ruku uvis, pa oni stanu
kao ukopani. "Recite mi, mališi, kamo ste se vi to zaputili, tako zapuhani? Što se to ovdje
zbiva? Znate li vi tko sam ja? Ja sam vam Tom Bombadil. Kažite mi što vas muči! Tomu
se baš žuri. Pazite da mi ne zgnječite lopoče!"
"U ovoj vrbi zarobljeni su mi prijatelji!" vikne Frodo zadihanim glasom.
"Mladoga gospodina Merryja upravo stežu u pukotini!" uzvikne Sam.
"Što?" prodere se Tom Bombadil i poskoči uvis. "Onaj Vrbov starac? Ništa gore
od toga, a? Tome ćemo učas doskočiti. Znam ja pravu pjesmu za njega. Sijedi Vrbov
starac! Zaledit će mu srž u kostima ako se ne upristoji. Zapjevat ću mu tako da će mu
korijeni otpasti, tako da će mu vjetar odnijeti lišće i granje. Vrbov starac!"
Pošto je pomno odložio lopoče na travu, on otrči do drveta. Tu ugleda Merryjeva
stopala kako još vire van – ostatak mu već bijaše uvučen unutra. Tom prisloni usta uz
napuklinu i zapjeva niskim glasom. Nisu razumjeli ni riječi, ali se Merry očito probudio.
Zamlatarao je nogama. Tom odskoči u stranu, odlomi granu koja je visila, pa udari njome
vrbu po boku.
"Da si ih odmah pustio van, Vrbov starče!" reče. "Što si to naumio? Zašto si se
probudio? Žderi radije zemlju! Duboko kopaj! Pij vodu! Spavaj! Govori ti Bombadil!"
Tad uhvati Merryja za stopala i izvuče ga iz pukotine koja se odjednom raširila.
Razlegne se škripa kao da se nešto kida, pa se rastvori i druga napuklina, iz koje
izleti Pippin kao da ga je tko udario nogom u tur. Zatim se obje napukline uz snažan
tresak ponovo čvrsto zatvore. Drhtaj prođe drvetom od korijena do vrha, i zavlada
posvemašnji muk.
"Hvala vam!" zahvale hobiti jedan za drugim.
Tom Bombadil prasne u smijeh.
"Tako, vidite, mališi moji!" reče i sagne se da im zaviri u lica. "A sad ćete sa
mnom mojoj kući! Stol je krcat žutim vrhnjem, saćem meda, bijelim kruhom i maslacem.
Goldberry me čeka. Za pitanja će biti vremena za večerom. Hajdete za mnom najbrže što
možete!"
Nato dohvati opet svoje lopoče i, mašući rukama, pođe poskakujući i plešući
stazom na istok, svejednako pjevajući besmislene stihove na sav glas.
Puni olakšanja i odviše iznenađeni da bi razgovarali, hobiti pođu za njim najbrže
što su mogli. Ali to nije bilo dostatno brzo. Tom im je uskoro iščeznuo iz očiju, a njegovo
je pjevanje sve više slabilo i udaljavalo se. Iznenada mu glas opet dopre do njih, glasno ih
je dozivao:
Žurno mali prijatelji uz obalu rijeke!
Tom će skočit korak naprijed i pripalit svijeće.
Na zapadu sunce tone, eto začas mraka.
Kad se noćne sjene slegnu otvorit ću vrata,
Kroz sva okna moje kuće treperit će svjetla žuta.
Ne bojte se crne johe, niti vrbe onkraj puta!
Ne bojte se ni korijenja niti humka! Tom pred vama kroči.
Hej-haj, veseljaci! Čekamo vas ispred kuće pred početak noći!
Nakon toga hobiti nisu više ništa čuli. Gotovo u isti mah sunce kao da je potonulo
među drveće iza njih. Pomislili su na koso predvečernje svjetlo što se ljeska na rijeci
Brandywine, i na prozore u Buckleburyju što svjetlucaju stotinama svjetala. Po njima su
bile pale velike sjene, debla i grane nadvili se tamni i prijeteći nad stazom. Bijela

izmaglica počela se dizati i kovitlati na površini rijeke i lutati oko korijena drveća na
okrajcima šume. Iz zemlje pod njihovim nogama dizala se sjenovita isparenja miješajući
se s mrakom koji je naglo padao.
Teško je bilo razaznavati stazu pred sobom, a bili su i mrtvi umorni! Noge su im
bile teške kao da su od olova. Čudni neki potajni zvuci razlijegali su se među grmljem i
šašom s obje strane staze, a kad bi digli pogled na blijedo nebo, spazili bi čudnovata
kvrgava i čvornovata bića, natmurena i tamna prema polumraku, kako ih zlobno gledaju s
visoka obronka i rubova šume. Nekako su slutili da je sav ovaj kraj nestvaran i da zapravo
posrću kroz neki zlokobni san koji ih ne vodi ni do kakva buđenja.
Upravo dok su osjećali kako sve više usporavaju korak i kako se zaustavljaju,
opaze da se tlo polako uspinje. Zažubori voda. U mraku nazru bjelasanje pjene, na mjestu
gdje bijaše mali slap. Tad odjednom nestane drveća pred njima, a za njima ostane
izmaglica. Izašli su iz Šume i našli se pred širokom bujnom tratinom. Rijeka je sad bila
uska i hitra, veselo im je skakutala u susret, ljeskajući se ovdje-ondje pri svjetlu zvijezda
koje su već sjale na nebu.
Trava im je pod nogama bila glatka i kratka, kao da je pokošena ili potkresana.
Nadstrešnica Šume iza njih bijaše podsječena i dotjerana kao živica. Sad su lijepo vidjeli
stazu pred sobom, dobro održavanu i obrubljenu kamenovima. Vijugala je prema vrhu
travnata brežuljka, sivog pod blijedim zvjezdanim nebom; a tamo dalje, još visoko iznad
njih, na sljedećem obronku, opaze treperava svjetla na nekoj kući. Staza se opet spuštala,
pa se opet penjala, uz dugu padinu obraslu travom, prema svjetlima. Iznenada se kroz
vrata što su se otvorila prospe široka jarkožuta traka svjetla. Ta bijaše kuća Toma
Bombadila, trebalo se još samo spustiti i popeti uzbrdo. Iza kuće se dizala strma uzvisina,
siva i gola, a iza nje su se tamni obrisi Grobnog humlja iskradali u istočnu noć.
Svi pohitaju dalje, i hobiti i poniji. Polovica njihova umora i sav strah bili su već
spali s njih. Hej-haj! odjekne im u susret pjesma.
Hej -haj! Priskočite, prijatelji mili moji!
I hobiti i poniji! Da l' večere tko se boji?
Nek zabava odmah krene i neka se pjesma poji!
Zatim, jedan drugi zvonki glas, mlad i prastar kao samo proljeće, poput pjesme
vesele vode što istječe u noć iz vedra jutra u brdima, poteče im u susret kao srebro:
Neka odmah pjesma krene, i neka se u glas poji
O sunašcu i zvijezdama, o mjesecu i oblačku,
O kišici i maglici, na pupoljku svijetla tračku,
O lahoru sa brežuljka i o rosi na maslačku,
O trskama u tišaku, što su lopoč zasjenile,
Starom Tomu Bombadilu i o kćeri Riječne vile.
Uz tu pjesmu hobiti prekorače prag okruženi sa svih strana zlaćanim svjetlom.